JASMIN KLARIĆ-BLOG
Proljetni vrt Tomislava Karamarka
No, papir dugo pamti, a Internet je još "gori": pa je tako iznimno lako doći do jednog od dokumenata koji je bio, uz završetak pregovora s EU, jedan od rijetkih hvaljenih poteza Vlade Jadranke Kosor - programa gospodarskog oporavka.
Piše: Republika.eu / Novi list
Zgarište.
Da, upotrijebio je upravo taj izraz. Kad oni preuzmu
vlast, a što očito više ni ne smatraju upitnim, zateći će, veli predsjednik
HDZ-a - "zgarište". Baš on. Tomislav Karamarko, čovjek koji je bio
ministar u Vladi Ive Sanadera i Jadranke Kosor.
Zgarište.
Ajmo se samo malo podsjetiti činjenica iz najbliže
povijesti politike i političke ekonomije u Hrvata. Karamarkov tadašnji šef, Ivo
Sanader, prije pet je godina, dok su svjetske ekonomije padale poput domina,
samouvjereno proučivao kako kod nas nema krize. Pola godine kasnije, kad je
bilo jasno da u 2009. godini slijedi rekordni pad BDP-a u Hrvatskoj, otkazi,
propadanja poduzeća, rast nezaposlenosti, siromaštva, smanjivanje plaća -
Sanader je zaključio kako je njegova dionica gotova.
Otprilike u slično vrijeme, nakon za dlaku osvojenog
drugog mandata krajem 2007. godine, krenula je punom parom Velika pljačka;
krenule su Fimi medije, otkupi zgrada, natječaji za opremu autoceste su bili s
takvim cijenama da čovjek ne bi znao da li da se smije ili da plače...
Sanaderova nasljednica Jadranka Kosor (izabrana na način za koji je kongres
Kineske komunističke partije praznik demokracije) zadržala je Karamarka u
ekipi, krenula s puno entuzijazma, no gospodarski rezultat bio je više nego
porazan: dok je cijela Europa počela s oporavkom, koji je potrajao pune dvije
godine, maksimum Hrvatske bio je "pozitivna nula" BDP-a u 2011.
godini, krajem koje je krenulo dužničko ludilo po Europi i cijeli kontinent je
zaronio na drugo dno sad već skoro šestogodišnje krize. Kod kuće je tutnjala
borba (eurosponzorirana) kontra korupcije, Sanader je završio u pritvoru i pod
optužnicom, no rupa u cestogradnji postajala je sve crnijom, a da se sve ne bi
raspalo u nju su se upucavali novi i novi krediti, sa sve lošijim i lošijim
uvjetima (uglavnom visokim kamatama).
Po dobrom starom običaju "hrvatske stožerne
stranke", pred izbore koje se imalo izgubiti, potpisivali su se i suludi
dodaci kolektivnim ugovorima (zdravstvo) koji bi se financijski teško izdržali
i u mnogo boljim vremenima.
Na "terenu", dakle, u domaćem gospodarstvu,
više nitko nikom nije plaćao, odabrani, a bilo ih je koliko hoćeš, nisu morali
plaćati ni državi i taj potpuni kaos gutao je i firme i radna mjesta koja su
imala šansu za preživljavanje u makar malo manje toksičnim uvjetima.
Sve to vrijeme, dok se državni novac odlijevao na sve
strane, uglavnom u privatne džepove, dok je vrh stranke bio umočen u korupciju,
a propise i zakone u zemlji poštivali samo luzeri, Tomislav Karamarko primao je
plaću da bi takve stvari upravo - spriječio. Prvo je bio šef obavještajaca, a
zatim, od jeseni 2008. godine, čelni čovjek MUP-a. Sanaderov i Kosoričin
ministar. Bilo bi zanimljivo vidjeti kojom bi riječju opisao ono što su on i
njegovi ostavili ovoj zemlji kad su konačno, krajem 2011. godine sišli s
vlasti: proljetni vrt, možda?
Prilično je neobično, zapravo, imati potrebu
ponavljati koliko je predsjednik HDZ-a politički kompromitiran zbog svoje uloge
u prijašnjoj vlasti i koliko su njegovi sadašnji potezi i politički komentari u
potpunoj suprotnosti s onim što je ta vlast radila. No, jednostavno je potrebno
javnosti povremeno priuštiti dozu mentalne higijene, političkog jutarnjeg
umivanja, čisto da se slika malo razbistri.
Tako se šef HDZ-a ovog tjedna obrušio i na
monetizaciju autocesta, te prodaju Hrvatske poštanske banke i Croatia
osiguranja. Legitiman politički stav, reklo bi se, na prvu loptu, mada priča o
tome kako bi se taj prihod u praznoj državnoj blagajni nadoknadio
"investicijama" prilično slabo drži vodu (doduše, iz Karamarkovih
usta ne zvuči tako smiješno kao iz usta Domagoja Ivana Miloševića, koji je u
Kosoričinoj Vladi upravo bio zadužen za iste - s kojim uspjehom, svi znamo, ali
to ga ne sprječava da kritizira sadašnju vlast upravo zbog manjka investicija).
No, papir dugo pamti, a Internet je još
"gori": pa je tako iznimno lako doći do jednog od dokumenata koji je
bio, uz završetak pregovora s EU, jedan od rijetkih hvaljenih poteza Vlade
Jadranke Kosor - programa gospodarskog oporavka. I do stranice 16 u istom, na
kojoj se, eto, govori i o upravljanju državnom imovinom pa u zadatke zadaje:"priprema plana privatizacije trgovačkih društava u državnom vlasništvu
prema načelu da u državnom vlasništvu trebaju ostati samo ona koja opskrbljuju
dobrima i uslugama kojima privatni sektor iz opravdanih razloga ne može
efikasno opskrbljivati" i "izrada plana davanja u koncesiju dijela
izgrađene auto-cestovne infrastrukture".
Karamarko je podržao taj dokument, a ako je imao nekog
razloga za kritiku, priliku je imao i na svakoj sjednici Vlade: jer su sve
počinjale s izvješćem o provedbi programa gospodarskog oporavka. Naravno da je
šutio. A sad priča kako Vlada "prodaje ono na čemu bismo morali
živjeti".
Na autocestama, primjerice? Može, ali odakle onda tri
milijarde eura (eura!) za smanjenje javnog duga? Iz čijih plaća bi taj novac
izbila snalažljiva gospoda? Koja radna mjesta bi ugasila kako bi se pokrio
zjapeći deficit nastao na nespobnosti, kriminalu i prikrivanju istog?
Ah, da. Silly me. Pa investicijama, jasno...
