OSJEČKA ŠETNJA BEZ POLITIČKIH MANEKENA
Nije čudo što Osječani ne žele birati jer jednostavno nemaju za koga! Nude se kandidati bez stručnosti i društvenih referenci i jedan propali političar!
Iza Osijeka i Osječana još je jedna godina. Velika većina reći će da bi ju najbolje bilo zaboraviti u prvoj sekundi 2021. godine. I doista, uz pandemiju, posljedično gospodarsku recesiju i pad BDP-a od preko 9%, zadnji dani 2020. godine obilježeni su tragičnim potresom na Banovini, ljudskim žrtvama i razaranjima kakve Hrvatska ne pamti od ratnih vremena.
Piše: K.Z.
U takvim vremenima, a mnogi od nas ih se i te kako dobro sjećaju u Domovinskom ratu, kao da se iznenadimo fenomenu koji u najgorim danima vraća optimizam. Hrvatskoj solidarnosti. I to, bez lažne patetike, doista solidarnosti koja nas, iako počesto sumnjamo u sve, opet i ovih dana definira kao narod.
I
iako je sada tako teško to i reći, započet
će (i valjda jednom i
završiti) i obnova Pokuplja i Banovine, jenjat će i pandemija, ali rane svih onih tisuća ljudi koji su nekoga
izgubili ili će izgubiti u pandemiji trajno će obilježiti ovo vrijeme i sve nas.
No
obična ljudska solidarnost kao nešto što, možda i začuđeni, opet otkrivamo kod
Hrvata i građana Lijepe naše ipak je izvor nade. Da se prosječnog, malog
građanina ove zemlje pita, niti bi 30 godina nakon početka rata a prije potresa,
svaka treća kuća u Petrinji bila pusta ili ruševna, niti bi po osječkim
pročeljima i dalje postojale rane od gelera kao da se po gradu pucalo sinoć a
ne prije tri desetljeća. Niti bi toliki mladi Osječani i u pandemiji radili po
Dublinima i Corkovima, a ne u gradskim industrijskim zonama. Namjerno govorim o
građanima, običnim Hrvaticama i Hrvatima, od Umaga do Iloka, ili Dubrovnika. Ne
o uglavnom korumpiranoj političkoj eliti, ne o (kvazi)gospodarskim, prije svega
mutnim trgovačkim lobijima koji vladaju ovom očito pretjerano centraliziranom zemljom
i koji su, bez obzira na međusobne tobožnje razlike od kraja rata do danas
uspjeli postići da živimo u dvije Hrvatske. I fizički i virtualno, a prije
svega financijski. U jednoj čiji se standard bliži austrijskom ili slovenskom i
drugoj , na slavonsko-baranjskom istoku
i u unutrašnjosti Banovine, Korduna, Like i Dalmacije neusporedivo bliži
balkanskim susjedima…, samo, jad, bijeda i neimaština. Jednom riječju, bez perspektivnost.
Vratimo
se stoga našem gradu i njegovoj budućnosti i pitanju koliko je Osječanima DOISTA stalo do budućnosti grada? I postoji li
uopće i u kojoj mjeri ozbiljan građanski
angažman da tu stvarnost, i ako nam baš stvari i ne idu na ruku, pokušamo
promijeniti sami? Imamo li barem temelje vizije kakav to grad i budućnosti
želimo? Kako će se svi oni negativni trendovi koje more ne samo Osijek, već i
cijelu Slavoniju i dobar dio Hrvatske trajno zaustaviti i početi radikalno
mijenjati?
Iako
na ovo pitanje počesto možemo čuti svakodnevne jadikovke o gubitku svih iluzija
i osječkom mentalitetu koji gubi i
zadnje atome nade, ovaj grad u svom genetskom kodu nikada nije imao pesimizam. Pri
tome ne treba slušati službenu politiku koja uvijek tvrdi da nam je u stvari
dobro samo toga još nismo svjesni.
Iako
se građanske inicijative u Osijeku ne pojavljuju često, ponekad su i promašene
ili besmislene, no bitno je da postoje. Da se građani javno i otvoreno žele okupiti oko neke ideje
ili u protestu protiv kakvog društvenog projekta kog smatraju štetnim ili
nepotrebnim imali smo iskustava u prošlosti.
Prije
nekoliko dana tako su stanovnici Gornjodravske obale šetali želeći skrenuti
javnosti pozornost zbog po njima prekratkog roka u neprimjereno vrijeme za
Javnu raspravu o Prijedlogu izmjena i dopuna urbanističkog plana uređenja
središta Osijeka. Izmjena Plana je pokrenuta kako bi se na čestici, prostoru nekadašnje Bijele lađe omogućila
izgradnja višenamjenske zgrade poliklinike i hotela s pet etaža. Ono što
najviše smeta građane je što se rasprava
trebala održati putem livestreama, u 11 sati prijepodne bez mogućnosti ozbiljnog
sudjelovanja.
Bez
obzira na to je li izgradnja ovakve zgrade na spomenutom mjestu, bez raspisanog
javnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja dobra ili loša stvar, negativna
ili pozitivna promjena vizure sjedišta Osijeka ono što daje optimizam jest
činjenica da su se Osječani na nekoj konkretnoj temi okupili, govorili i
pokazali da ih izgled i vizija njihova grada itekako zanimaju. A to je ta vrijednost
društvenog angažmana koji nam toliko nedostaje i treba ga ponovno probuditi.
Pri
tome ne čudi kako se gradski političari sklanjaju od ovakvih tema kao vrag od
tamjana. Jer pobogu, pa skup nije organizirala njihova mladež glumeći spontane
građane. Umjesto toga dvije se takozvane
velike stranke kao trgovačka društva za uhljebljivanje svađaju o tome tko više
kasni u svojim projektima. Pa potencijalni HDZ-ov kandidat za gradonačelnika
napada SDP jer kasne s obnovom Copacabane, a SDP-ov napada HDZ jer obilato kasne s
izgradnjom nove zgrade osječke I. Gimnazije. A zajedničko im je upravo to, da i
jedni i drugi kasne. U Osijeku kasne već desetljećima, a posljedice trpimo svi
zajedno. Pri tomu od, do sad poznatih tzv. kandidata koji bi trebali izvući
Osijek iz duboke krize, nude nam se obojica čija je stručnost i društvene
reference takve da im ozbiljan čovjek ne bi dao čuvati dvije nacrtane ovce, a
uz njih još poneki propali političar s kaznenim procesom za korupciju za vratom
i poneki anonimus. Za sada tužno i sumorno. Nikakvo čudo da već više od
polovice Osječana ni ne želi birati, jer nemaju koga.
A
baš je sada, na početku nove godine, vrijeme za prave teme. Teme koje pokreću
građani šetajući na mjestu Bijele lađe kad se političari, jer su unaprijed
„kupljeni“ u startu bave banalnostima.
Jer
gdje nam je nestao Osijek iz vizija prošlih vremena? U stalnim izmjenama Generalnog
urbanističkog plana! Očito! Nekada smo govorili o Osijeku na drugoj obali
Drave, o novim mostovima, o rješavanju prometnog kolapsa, novim ulicama i prometu
od Višnjevca do Nemetina središtem grada…
A tih GUP- ova više odavno nema.
Desetljećima se tako, malo po malo mijenjaju planovi a sjedište, ali i ne samo
sjedište Osijeka je sve zatvorenije, neprohodnije i pustije. Gradski Upravni
odjel za urbanizam svojevremeno je davao dozvole za tzv. „krezubu gradnju“ kao
da se radi o Marakešu a ne srednjoeuropskom gradu, a gradonačelnik podnosio i
kaznene prijave protiv pročelnika. A svaka nova izmjena GUP-a značila je po
jednu predviđenu novu ulicu manje koja bi omogućila bolju protočnost, po jedan
most ili jednu viziju Osijeka manje. I zanimljivo: na tim koridorima budućih
ulica koji su desetljećima u GUP-u stajali kao optimalno rješenje i gradnja je
bila zabranjena iznenada niču zgradurine koje poput zidova zatvaraju vizure
grada. Kao da je ne daj Bože investitor na vrijeme jeftino kupio plac na kojem
je gradnja zabranjena, pa potom vladajuće stranke na Gradskom vijeću po
skraćenoj proceduri usvoje izmjenu GUP-a i za par mjeseci na nekadašnjoj
potencijalnoj novoj gradskoj prometnici, nikne zgrada za tržište s cijenom od
po 2000E po m2.
Kakve
slučajnosti koje se ponavljaju, ne godinama, već desetljećima! Stihija ili
plan? Plan!!!
A
Komisija za lijepo, struka? Njih izgleda više nitko ništa ne pita…
I
eto jedne od tema zbog kojih bi svi skupa trebali puno više izlaziti u šetnje. I
zimi i u proljeće. Ako treba i građanskim neposluhom. Po mogućnosti bez političara
manekena… Ako nam je do Osijeka stalo…?
K.Z.
