Gost komentator

DR. SC. SREĆKO JELINIĆ

Što vrijedi vladavina prava ako imate nedorečene, loše i asocijalne propise?

Vladavina prava i socijalna država – ključna rješenja u ostvarivanju pravne države. Ali, što vrijedi vladavina prava ako imate nedorečene, loše i asocijalne propise?Ovaj napis je neobičan. U prvom dijelu se nižu pitanja na koja se čeka odgovor, dileme. Svako pitanje i dilema su vrijedni posebne obrade. U drugom dijelu, ponovno je riječ o ovrhama. Sada nakon što je iz Ministarstva pravosuđa u zakonodavni postupak upućen prijedlog izmjena i dopuna Ovršnog zakona, istina samo za kratkoročnu upotrebu (zašto tako?). Jer u planu je donošenje novog Ovršnog zakona. Ovo pitanja smo se doticali u nekim ranijim napisima, ali sada imamo i za to poseban razlog – u još jednom i sada naznačenom prijedlogu izmjena i dopuna Ovršnog zakona.

Dr. sc. Srećko Jelinić

Vladavina prava i socijalna država su ustavne zapovijedi koje se ne smiju dovesti u pitanje. Ima li veće paradigme/obrasca prema kojem se trebaju ravnati i sve odluke Ustavnog suda. Stanje u pravosuđu, opterećenost sudova, pravni formalizam u mnogim primjerima, plaćanje upravnih pristojbi radi ostvarivanja prava, koje se nikada ne vraćaju čak ako i žalitelj uspije u upravnom postupku.

Može li se jedan duboko asocijalni sustav naplate potraživanja učiniti socijalnim, a da se istovremeno poštuje pravna država i obveza plaćanja duga. Sudimo - može i to jednostavno. Treba samo politička volja. Snižavanje zateznih kamatnih stopa i ukupne visine ovršnih troškova i „zabranom“ spekulativnog prijenosa tražbine na način da se ograniči visini troškova u ovršnom postupku - Složenost sustava kroz nametanje brojnih materijalnih i parafiskalnih obveza radi financiranja posebnih paradržavnih tijela, legalizacija nezakonito izgrađenih objekata – način za dodatno „izvlačenje“ novca od građana.

Po čemu i zbog čega se vodni doprinos obračunava za izgrađenu zgradu u m3, a ne u m2. Kakve veze ima metar kubni s vodnim doprinosom?

Kakva poruka se šalje legalizacijom nelegalnog?

Izborni sustav o odvojenosti izabranika u predstavničkim tijelima od birača.

Zašto ne funkcionira lokalna samouprava?

Znate li koliko, kada i gdje su zastupnici u općinskim vijećima kontaktirali njihovu „izbornu bazu“?

Kako razumjeti račune za vodu, plin i druge komunalne usluge?

Građane zanima samo količina potrošene vode i cijena po 1m3 i ništa više.

Uređivanje sustava naplate parking usluga je posebno važno pitanje. Mogu li se poslovi javne uprave odnosno iz područja komunalnih djelatnosti dati u koncesiju?

Zar je moguće da se unosan posao, koji privlači zapošljavanje prepušta privatnom poduzetništvu na štetu javnog interesa i sigurnih prihoda u gradski ili općinski proračun?

Tko je i je li u tomu netko osim koncesionara našao i pojedinačni interes?

Preporuka je vlasnicima stanova u višestambenim objektima da utvrde koje zemljište pripada zgradi i možda se iznenade kada se utvrdi da je zemljište zgrade pretvoreno u javno parkiralište na kojem i sami vlasnici stanova plaćaju naknadu za korištenje.

Ustavni sud paravan za zaštitu ustavnog poretka!

Može li Ustavni sud zanemariti svoju obvezu i nadležnost u ostvarivanju vladavine prava i socijalne države uvijek gdje se ova pitanja otvaraju?

Ovo posljednje posebno u ocjeni ustavnosti pojedinih zakona i propisa, posebno Ovršnog zakona sa stajališta njegove socijalne uloge. Znate li da je Ustavni zakon o Ustavnom sudu RH jedan od najstabilnijih zakona. I propisi koji reguliraju rad i djelovanje Europskog suda za ljudska prava se mijenjaju, ali ne i Zakon o Ustavnom sudu, a trebalo ga je barem uskladiti s novim tekovinama europskog prava i prava EU.

Kako Ustavni sud učiniti efikasnijim?

Ako Ustavni sud veliki broj zahtjeva za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda odbacuje bez ulaženja u meritum i time izravno odriče stručnost često puta vrlo kvalificiranim znalcima u razumijevanju ustavnog prava, koji su pisali ustavne tužbe. Nije li to samo način formalnog rješavanja predmeta. Što je s prioritetima u odlučivanju zahtjeva, ustavnih tužbi, prijedloga, posebno ako je zapriječena kazna izdržavanja zatvora podnositelju ustavne tužbe.

Poznat je slučaj gdje je osuđenik upućen i izdržao kaznu zatvora, a o njegovoj ustavnoj tužbi još nije odlučeno.

O nadležnosti Ureda za zakonodavstvo brojna su druga otvorena pitanja.

Nije li pravni sustav presložen i da se zbog toga traži temeljita reforma države i prava od teritorijalne i upravne organizacije do poreznog sustava.

Jedina isprika za sadašnje stanje je 30 godina postojanja nove i mlade samostalne države i brojna lutanja koja su dovela do osiromašenja države i pojedinaca i pojave moćnih i bogatih. Jedino socijalna država kroz pravni poredak i propise može biti jamstvo stabilnosti pravnog poretka. Zato je opravdana jednadžba, samo socijalna država je stabilna država.

Nema pravne države bez vladavine prava. Quo vadis Croatia? Kamo ideš Hrvatska i koliko dugo će još biti zarobljenik prošlosti i zbog nerjršavanja temeljnih pitanja i vještačkih podjela koje dovode do „zamagljivanja“ istinskih problema?

Sve bi bilo drukčije da funkcionira pravna i socijalna država i da svatko radi posao za koji je zadužen i plaćen, a jedina priznata kvalifikacija za obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta postane stručna sposobnost umjesto političke podobnosti.

Odabir političkih ciljeva i načina njihova ostvarenja prepustimo onima koji su izborili povjerenje birača, političarima.

Biti političar je odgovorna društvena funkcija i zadaća, a ne sredstvo za „oslobođenje od odgovornosti i dominaciju nad drugima i sredstvo za priskrbljivanje materijalnih i inih koristi“ ugleda i časti.

Kako objasniti da u pravnoj državi biti pravnik ne znači mnogo i da pravnik često zamjenjuje pružanje pravnih usluga nečim drugim, često puta i fizičkim radom (lijepljenjem keramičkih pločica, ako je tomu vješt, je preporuka lijepiti pločice jer dobro je plaćeno).

Nisam agent provokator u smislu tajnog policijskog agenta, već samo i jedino onaj koji daje povod rasprava i što širem uključivanjem svih onih, koji znaju, imaju potrebu i smjelosti, doprinijeti „bijegu HR s dna ljestvica na kojima se nižu uspješni i oni manje uspješni - što je s odgovornošću, makar političkom, onih koji su doprinijeli ostvarenju ovakvog položaja osim onih što uživaju (ne)zasluženu mirovinu ili i dalje primaju visoku plaću, neki i mirovinu, za njihov politički rad i nemjerljiv „doprinos“ .

U prvom dijelu lista naznačenih teza, istina, pitanja nipošto nije zaključena. A svaka naznačena tema traži posebnu obradu od stanja u pravosuđu, ovrhama, funkcioniranju lokalne samouprave itd. Nije nakana formulirati teme, već potaknuti širu javnu raspravu o stanju države, o stanju u RH, zašto smo tu gdje smo. Teško je ostati imun i „odmaknuti“se u izlaganju nekih tema od vlastitih „doživljaja“ i sukoba s neznanjem i nesposobnošću onih koji su pozvani donositi presude, odluke.

Jedan naš plodan pisac (NB) različitih napisa, sam sebe naziva komentatorom (mnogi su napadi na gradsku upravu i vlast grada Osijeka) stalno ponavlja mantru o rekonstituciji države i bojimo se da je, u globalu, što se tiče ideje, potpuno u pravu. Treba se puno toga promijeniti u državi da bi bilo bolje, a samim tim biti će i drukčije.

Ovom prilikom opet riječ dvije o ovrhama. Za sve dosadašnje promašaje u donošenju propisa „krivcima“ ponudimo izgovor – bili su neiskusni s nedovoljno znanja, ali istovremeno i dobrog novčanog apetita ili olakog podlijeganja različitim lobijima.

Krenimo s ovrhom, barem u naznakama zbog skučenosti prostora.

Ovrhe – Zakonodavac (čitaj politička vlast) nije spremna „zagristi“ u ovo područje na sustavan i odgovoran način podržavajući rješenja iz starog zakona (Ovršni zakon ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17.)i odlažući donošenje novog zakona za iduću godinu, dakako uz „kozmetičke“ promjene i ovoga puta.

Predlaže se prihvaćanje izmjena i dopuna Ovršnog zakona po hitnom postupku i stupanje na snagu već 1. prosinca ove godine. Kako pravdati hitan postupak kod toliko proteklog vremena, a da se ništa nije događalo? Zašto se proteklo vrijeme nije iskoristilo za pripremu novog, sustavnog i dobrog propisa?

Moratorij od šest mjeseci na naplatu ovršnih tražbina je bio trenutačna populistička mjera u posebnim uvjetima izbijanje virusne pandemije, ali nije ništa riješio, već je samo odložio egzekuciju nad dužnikom. U pravu su oni koji tvrde da nitko ne može raspolagati tuđom imovinom (i potraživanja su tuđa imovina odnosno imovina vjerovnika) i zato je bilo, po nama, protuustavno, zadržavanje ovrha pa makar i šest mjeseci dok se ovršenicima nije ništa pomoglo, ali zato se odmoglo. Postali su još zaduženiji.

Smanjivanje troškova ovršnog postupka, suprotno mišljenju jedne profesorice (Jutarnji list 19.XI 2020, srtr.7) će možda potaknuti vjerovnike na pokretanje ovršnih postupaka, čim se za to ostvare uvjeti, ali što je u tomu loše tražiti realizaciju prava vjerovnika i zašto bi na to trebalo negativno gledati? Povećanje broja ovršnih predmeta uzrok ima u nenaplaćenim dugovima redovnim putem. Manjim troškovima ovršnog postupka štiti se socijalni položaj ovršenika, no jeli to samo cilj zaštite socijalnog položaja dužnika (lijepo zvuči) ili su manji troškovi posljedica digitalizacije cijelog postupka i konačne ocjene kako troškovi ovrhe, kakvi su do sada bili, nemaju opravdanje. Drugo je pitanje ako se ne prizna trošak odvjetnika u fazi podnošenja ovršnog prijedloga. To je rizik vjerovnika dok sam trošak ne mora biti i nije velik zbog jednostavnih radnji u utvrđenju postojanja tražbine, da ista nije plaćena i u sastavljanju prijedloga za ovrhu. Ali, nepriznavanje troška odvjetnika je izravan udar na temelje odvjetničkog posla. Drugo je pitanje visine troškova odvjetnika, koji se priznaju u ovršnom postupku. Sve će odvijati na „šablonizirani“ način korištenjem obrazaca (ovršni postupak se pokreće elektroničkim obrascem putem informacijskog sustava) i odmjeravanje visokih troškova odvjetnika, posebno prema vrijednosti spora, doista predstavlja nešto što se ne bi moglo ocijeniti socijalnim. Točno je da Ovršni zakon ne bi smio biti samo sredstvo kojim se štiti dužnik, jer to on po svojoj prirodi nije (norme su predviđene radi namirenja duga prema vjerovnicima), ali on ne bi smio biti niti sredstvo pomoću kojih će se visina duga neoprimjereno povećavati u odnosu na glavnicu i to kojekakvim troškovima, a da je sve pri tomu standardizirano i ne zahtijeva posebna znanja i vještine. Ako se dug od 100 kuna zbog troškova ovršnog postupka povećavao i do iznosa od 800 kuna, a po novim propisima bi iznosio 350-400 kuna i to je previše. Osim toga treba imati u vidu kako vjerovnici vrlo često maliciozno postupaju pokretanjem više ovršnih postupaka u uvjetima kada bi mogao biti pokrenut samo jedan, da trošak zateznih kamata još uvijek značajno prelazi cijenu kapitala i redovnu kamatnu stopu i kamatnu stopu na uložena sredstva. Vjerovnici često prodaju dospjele tražbine u spekulativnim poslovima s „otkupljivačima“ dugova bez obaveze da samim dužnicima ponude otplatu duga pod istim uvjetima pod kojima „otkupljivači“ stječu prava na naplatu dospjelog duga. Zašto ne ograničiti visinu troškova ovrhe kada prijenos prava na drugog vjerovnika neće biti unosan posao. Što je s visinom zatezne kamate, koja u sadašnjim uvjetima niske cijene novca naglašeno zadržava svoju kaznenu funkciju? Može li socijalno zakonodavstvo tomu stati na kraj. Može. Samo više nije pitanje kako, već hoće li i kada. Zna li se da je trošak parničnog postupka u određenim vrstama postupaka ograničen do određene visine i postavlja se pitanje zašto tako ne bi bilo i u ovršnim postupcima?

Zašto se ne bi predvidjelo da vjerovnici, prije namjeravane prodaje svog potraživanja, uz diskont prvo ponude otkup potraživanja svom dužniku ili ponude pretvaranje duga u kredit i slično? Dobro je da više neće biti izmišljenog troška izdavanja potvrde o pravomoćnosti i ovršnosti na zahtjev ovrhovoditelja, ali ništa se bitno ne mijenja jer sada ovu potvrdu izdaje uz trošak javni bilježnik, ako ne zaprimi prigovor ovršenika.

Dobro je što će se uvesti institut prethodne obavijesti, kojom će javni bilježnici obavijestiti dužnika o postojanju duga i o mogućnosti da ispuni dug u roku od 15 dana.

O nekim drugim pitanjima, kada se deložacije ne mogu provoditi, o primanjima izuzetim od ovrhe, o odgodi ovrhe u slučaju sumnje na ništetnost ugovora itd. u posebnim prilikama.

Dostojanstvo dužnika se može štititi na različite načine. Baš kao i prava vjerovnika. Uravnoteženje ova dva zahtjeva moguće je postići. A neka političari i ekonomisti objasne zašto se broj dužnika, prema podacima FINA-e u svega 7 mjeseci (od 31.III – 31.X) ove godine povećao od 238.115 na 247270 građana ili za 9155 građana. Netko će reći ne puno, ali dovoljno da se pozabavimo i ovime. Ili zašto je u Hrvatskoj toliko veliki broj građana opterećenih ovrhama?

Dr.sc. Srećko Jelinić, red. sveuč. profesor u trajnom zvanju, u mir.
Stavovi izraženi u ovom tekstu stavovi su autora, i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Republika.eu