Osječko-baranjska

75 GODINA OD TRAGEDIJE

Bleiburška tragedija obilježena u Osijeku, na mjestu koje ima istu simboliku

Prošlo je 75 godina od Bleiburške tragedije i početka stradanja hrvatskoga naroda na križnim putevima neposredno nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. Zbog koronavirusa obljetnica ove godine nije obilježena na uobičajeni način na bleiburškom polju u Austriji. Tamo svake godine odlaze i članovi Udruge Hrvatski domobran iz Osijeka i Hrvatske stranke prava, koji su ove godine žrtvu Bleiburga obilježili u Osijeku.

Bleiburška tragedija obilježena u Osijeku, na mjestu koje ima istu simboliku   FOTO:STV
Piše: Republika.eu / STV

Komemoracija i sjećanje na žrtvu Bleiburga i križnih puteva u Osijeku. Na mjestu koje se, kažu u Udruzi Hrvatski domobran i HSP-u, vezuje za Križni put i ima istu simboliku - na osječkom Zelenom polju, na lokaciji stare ciglane gdje se nekada nalazio prolazni logor za sudionike Križnog puta.

"Na samom mjestu logora, ima jedan podatak da je bilo na dnevnoj bazi oko 5 tisuća ljudi. Tu su bila drveća i na drveću su bili postavljeni zvučnici i na tim zvučnicima koga su pozvali. Taj se više nije vratio, a nedaleko odavde imate streljanu na kojoj su vjerojatno vršene egzekucije, jer našao sam jedan članak iz Glasa Slavonije iz 45. godine, koji piše koliko je tamo nađeno", kaže predsjednik Udruge Hrvatski domobran Osijek Marko Krznarić.

Živućih sudionika tih zbivanja među okupljenima nije bilo, a kao trajni podsjetnik stoji ova spomen ploča. Ubojstva su se događala svugdje, ali je sve, kažu u udruzi Hrvatski domobran, krenulo u Bleiburgu, malom austrijskom mjestu na granici sa Slovenijom, koji je simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika Drugoga svjetskoga rata.

"Tu mi je djed, evo ovaj, i vizavi njega, meni je žao, ja sam rekao dok sam živ, ja ću na Bleiburg ići. Evo to je slika s Bleiburga gdje je on bio. Čitao sam iz te njegove postrojbe knjige kako i na koji način su se povlačili i tu je završio. Dakle, odavde je protjeran, ubijen je ne zna se točno gdje, ali nestao je. Drugi djed je bio osuđen, bio je, ja sam mu rekao, na dobrovoljnom radu u Boru i Trepči i poslije toga je oslobođen i tako", kaže Krznarić.

Povlačeći se pred partizanskom vojskom, hrvatski vojnici i civili htjeli su se predati savezničkim snagama, ali ih je britanska vojska izručila Titovim jugoslavenskim partizanima.

"Puno je u današnje vrijeme rasprava zašto, kako, kuda, zašto su ljudi išli, zašto su bježali. Možda su najbolji primjeri, pokazatelji kako je to izgledalo kada su partizanske postrojbe ulazile u Vukovar, Osijek, Županju, Vinkovce, Brod, Đakovo, gdje je iza njih ostajao krvavi trag, bezbrojni grobovi, i ljudi su bježali na zapad u nadi da se spase", kaže predsjednik HSP OBŽ Drago Marković.

Zbivanja na Bleiburškom polju i sve što je uslijedilo desetljećima su u Hrvatskoj bila tabu tema pod čizmom jugokomunističkog režima, a stvarni razmjeri tragedije, koja se smatra najvećom u povijesti hrvatskoga naroda, ni do današnjega dana nisu rasvijetljeni.

"Danas mi imamo puno povijesnih prijepora oko Bleiburga, ali ja mislim da u hrvatskoj državi konačno trebamo reći istinu svima kakva god ona bila. Da se to povijesno razdoblje hrvatskog naroda, u kojem je, praktički, ja mogu slobodno reći proveden genocid nad hrvatskim narodom, jer tu je definitivno krenula ona demografska erozija hrvatskog naroda, jer je tu stradalo preko 200 tisuća Hrvata u najboljoj dobi", kaže Marković.

Priča je to koja svake godine iznova otvara rane, koje ne zacijeljuju ni nakon 75 godina, kažu poštovatelji i čuvari uspomene na Bleiburšku tragediju, zaključujući kako svaki čovjek ima pravo na grob i na mjesto gdje mu se može zapaliti svijeća.