Gost komentator

BRANKO BOGDANOVIĆ

Sistemska greška

Da u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj nešto ne štima to je sada velikoj većini građana posve jasno. Kriteriji kojima se ocjenjuje količina dopuštenog antihrvatstva na najnižoj su razini tolerancije.

Branko Bogdanović   FOTO:STV
Piše: Branko Bogdanović

To dokazuje ili pretpostavlja dvije mogućnosti; ili je Hrvatska izrasla u netolerantnu anti-državu ili su strahovi, nesposobnost i neznanje zamijenili početnu državotvornu euforiju. 

Bilo bi zanimljivo saznati od kritičara, očite Premijerove slabosti prema beskompromisnom održavanju na vlasti, koja bi to Hrvatska ili bolje rečeno čija bi to Hrvatska bila prihvatljivija i bolja od ove sadašnje? Nazivati ovu državu „Plenkovićevom“, uz opis rasplamsale anti-Hrvatske histerije, izražava se patetično osobno neslaganje sa politikom vođenja ili je jednostavno stvar u ambicijama „promatrača“, kritičara. Ako od kraja krenemo za pretpostaviti je da većini političkih analitičara nije odgovarala ni „Karamarkova“ ni „Sanaderova“ a pogotovo ne „Milanovićeva“ Hrvatska. Čija Hrvatska se brani kao jedinstvena i zašto se dogodila sistemska greška u slijedu godina nakon Tuđmanove smrti? 

Neshvatljivo je kojom dinamikom i kako očigledno raslojavamo društvo i to ne samo klasno nego i opasno nacionalno. Izmaknulo je kontroli što znači da normalni alati za zaustavljanje nacionalističkih izgreda neće djelovati. Ova histerija ne završava pljuvanjem po Pupovcu, Srbima ili SDSS-u, ona ima daleko veće dosege u urušavanju demokracije dostignute do 2000. godine. Kako se progurala floskula detuđmanizacije u vokabular političara i tekstopisaca to još nije jasno, no razvidno je postojanje jake želje za mijenjanjem smjera kojim je Hrvatska u vremenu Tuđmana plovila. Posebno je zanimljivo da je ideja o brzoj i predvidivoj privatizaciji u kojoj sudjeluje povlaštenih 200 obitelji završila negdje oko 2000. godine nakon čega se javljaju prvi simptomi bolesnog društva. Tko je doveo u pitanje Tuđmanovu zamisao i tko je počeo miješati karte za novu partiju staleške podjele to je izazov za brojne kolumniste. Nije izazov pisanje o očitom uplitanje primitivnih grupa vjerski, rasno i nacionalno obojenih u izborne procese sa ove ili one strane Dunava. Nije izazov pisati o katastrofalnim propustima pravosuđa u ubojstvu bolesna djeteta. Nema izazova u pisanju o svjesnom ortakluku državnih dužnosnika i svjetskog kriminala u porobljavanju pojedinaca te u konačnici i društva u cjelini. Kakav je to izazov kada čitatelji nisu na razini razumijevanja opasnoga okruženja, kada čvrsto i bespogovorno vjeruju svoj sili dušobrižnika od „partije do klera“. Teško je, u krajnjoj liniji i beskorisno, pisati iz tjedna u tjedan o događajima koji su jasno štetni za sve nas. Još je nerazumnije upozoravati političke analfabete na poraznu količinu apsolutno i nedvojbeno štetnih zakonskih rješenja koja se donose apsurdnim automatizmom. Rekonstrukcija Države i Društva svakim danom postaje teža, neizvodivija a moguće i opasna.

Treba se osvrnuti na događaje koji definiraju stavove kandidata za mjesto Predsjednika ali i same Predsjednice a koji se tiču događaja o kojima javnost govori. Ta količina nespremnosti komuniciranja o sasvim jasnim kriminalnim postupcima podupire privid o nacionalnoj netrpeljivosti u odnosu na srpsku zajednicu. Jasno je da Hrvatskoj ne prijeti opasnost od Srbije niti Srbima prijeti opasnost od Hrvata u Hrvatskoj. Stvar će jednostavno nestati sa naslovnica kada prođe period u kojemu se takve pojavnosti „iznenada“ događaju češće nego obično. Ispod radara prolaze nadmudrivanja „stožera“ i takozvanih stratega koji žele izbornu utrku učiniti predvidivom. Zauzimaju se pozicije iznošenjem prljavoga rublja u medijima na način da se samo naslućuje kolika je snaga suprotnoga tabora. Pokušava se, kako sada stvari stoje eliminirati favorite i prije početka utrke slaganjem figura koje pokazuju pravce i teme sučeljavanja na kojima su protivnici u podređenom položaju. Zakulisne radnje, ucjene i dogovori ispod stola označiti će ovu kampanju tako da volja birača neće biti presudna. Svakim slijedećim izbornim ciklusom neizvjesnost glasanja i nepredvidivost birača dovode se u zonu izračuna vjerojatnosti što favorizira računalne magove u odnosu na sve druge savjetnike. Izgledi, unaprijed predviđeni postotni udjeli omogućuju pregovore oko budućih poslovnih i političkih pozicija kako bi se izbjegla dramatika poraza. Znate, nije mi niti na kraj pameti ovisiti o izabranom ili izabranoj Predsjednici niti bi to trebalo značiti obratnicu za naše male živote tako da ću sačekati da još neki progledaju prije nego nastavim pisati. Budućnost ovoga Društva se svakim danom usložnjava i nikakva pisanja, kritike niti prozivke ne utječu na javno mišljenje. Postaje frustrirajuće suprotstavljati se snažnijim medijima koji plaćenim tekstovima truju zajednicu fabrikatima lobista i političkih mecena. Moji tekstovi nisu naručeni nit su teme produkt nečijeg usmjeravanja. Mali broj kolumnista imaju privilegiju pisati otvoreno a još manje njih dožive pohvale čitatelja za izražene stavove svakodnevno, javno bez lažne pristranosti.

Svaka luda može napisati tekst no samo rijetki mogu pojasniti smisao vlastita pisanja. Najvažnije je znati stati. Pozdrav čitateljima.

Branko Bogdanović
Stavovi izraženi u ovom tekstu stavovi su autora, i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Republika.eu.