Gost komentator

BRANKO BOGDANOVIĆ

Gdje je hrvatska inteligencija?

Konformizam dragi moji, pojam o kojem razmišljam kada onako iskreno želim dokučiti tišinu hrvatske inteligencije. Zašto te iskre svjesnosti, iskre napretka nacionalnog bića šute u vremenu krize morala u vremenu krize nacije? Gdje je nestala drskost jasne osude rastućeg populizma, gdje je upozorenje na očito jačanje nacionalizma u svrhu vlasti po svaku cijenu? Sva inteligencija zamotana je u konformizam, zamotana je u pernate krevete niti nos im se ne vidi. Sram vas bilo, povijest vam oprostiti neće jer će svjedoci pisati o vašoj kapitulaciji, pisati će slobodni, pisati će potlačeni, pisati će oni koje ste trebali zaštititi vlastitom lucidnošću.

Branko Bogdanović   FOTO:STV
Piše: Branko Bogdanović

Moram li vas ja dragi Profesori, Doktori, vas stotine u Osijeku pozivati da djelujete u ime Naroda, za račun djece koja nemaju izbora? Moram li vam spočitati šutnju koja boli, boli jako. Vi svjedočite razaranju gospodarstva a šutite, svjedočite urbanoj devastaciji a ne upozoravate, svjedočite kulturocidu a svejedno vam je, jedino su bitne vaše privilegije i plaće koje niste zaslužili. Niste zaslužili niti novčića a uzimate milijuna za šutnju, napravili ste ugovor sa vragom, no ne bojte se naplata dolazi generaciji iza vas. Sigurni ste, uživajte i nastavite šutjeti jer nam je lakše ne obraćati pažnju na vas, lakše nam je jer smo vas stavili na odgovarajuće mjesto.

Nitko, baš nitko, nije javno rekao da politička mladost koja nam se nudi kao budućnost, artikulira činjenice na način kako to nisu radili niti likovi sa početka novije hrvatske povijesti. Kompilacija „mladosti i iskustva“ je tako jasno kompromitirana da je nevjerojatna naivnost masa kojima slogan prodaje. Tu nastaje zbunjenost analize inteligencije masa, je li ovo moguće ili je iluzija u maniri najboljih majstora iluzionista? Naravno da nije iluzija i naravno da velika većina grlatih navijača nije primitivna, oni su samo odustali od ambicija, odustali da imaju karakter. Postoji, da budem iskren i jedna mala beznačajna grupa uvezenog folklora vidljivog na skupovima najveće stranke u Hrvata, koja ima obrnuto proporcionalan utjecaj u odnosu na brojnost. Ponovno jedan propust inteligencije u pojašnjenju ovoga specifičnog hrvatskog fenomena. Kako nam se dogodilo da smo podstanari u vlastitoj Državi, kako nam se dogodilo da nas razbaštine „braća“ iz „sestrinske stranke“? kada govorim o nama mislim na nas koji se nismo niti pomaknuli u zadnjih 50 godina. Mislim na nas koji nismo bježali niti smo tuđe svojatali, mislim na slavonski i baranjski živalj koji nestaje kao kugom odnesen. Neki mudraci nam govore da se turizmom bavimo kraj beskrajne ravnice, kažu da neki strani ljudi bolje zemlju oru. Istinu, istinu gospodo intelektualci recite, glasno ju recite da nam dušu uzimaju protuhe bjelosvjetske, recite ili zauvijek zašutite, postaje svejedno.

Vrijeme mira polako curi, ponavljam, svjedočimo prekretnici u kojoj hodamo ili padamo ničice. Sve ovisi do kada inteligentni dio društva misli šutjeti, do kada se misle skrivati u svome malom besmislenom svijetu beskarakternih likova. Promjene unutar globalnog društva sustižu i guše poput udava polako ali sigurno. Neka neizvjesna vremena dolaze, vremena na koja nas naši političari ne pripremaju ili iz razloga što ne žele ili što ne znaju. Opet vas prozivam, vas mudre glave, da stanete pred Narod sa istinom do koje mi smrtnici teško dolazimo, da glasno pozovete na akciju čuvanja vlastite opstojnosti, naše zajedničke. Jesmo li svi skupa svjesni važnosti ovih izbora, vodi li se neka tajna „igra prijestolja“ gdje nas pomiču na ploči kao pijune kao sjene na taktičkoj karti. Osim nekolicine časnih Profesora, Šterca, Kulića; Bosanca ne vidim više Nazora koji su spremni odreći se konformizma i otići u šumu neizvjesna kraja, odreći se šutnje i prihvatiti privilegiju kritiziranja ovoga korumpiranog bolesnog društva. Može li se ovo društvo na bilo koji poznati demokratski način vratiti vlastitom integritetu, znamo li put povratka ljudskosti, povratka civilizacijskim normama? Čekamo li vlastita Godota ili će se pojaviti inteligentno rješenje za sada eutanazirane pameti.

Završio bih ovaj tekst pitanjem iz prethodnih kolumni: jesmo li odustali? Jesmo li odustali, od naše djece, roditelja, prijatelja od nas samih? Tko će iskoračiti prvi, tko će nam pokazati put? Izazivam vas gospodo.

Branko Bogdanović
Stavovi izraženi u ovom tekstu stavovi su autora, i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Republika.eu.