Gost komentator

BRANKO BOGDANOVIĆ

Živimo u Državi desnih radikala, u Državi odustajanja

"Promatram ljude oko sebe i pitam se kako su nesvjesni ovisnosti o radikalnim i nastranim pravnim pravilima koja pojedinima pruža lažnu pripadnost dok većinu čini robovima? Ono što je u Hrvatskoj na djelu nije politika nego teror lažnog desnog radikalizma prema nezaštićenim masama kukavnog radništva i seljaštva", kaže među ostalim Branko Bogdanović.

Branko Bogdanović   FOTO:STV
Piše: Branko Bogdanović

Sve je trebalo ostati na "ugljenu i čeliku". Svaka druga koherentnost osim gospodarske i trgovačke je suvišna. Nastavno na kolumnu o europskim izborima želim jasno definirati da kod mene ne postoji euroskepticizam, ne postoji sumnja u potrebu udruživanja i suradnje no samo do trenutka do kada se poštuje svačija suverenost, kako državna tako i ljudska. Kako prepoznati gubitak ljudske suverenosti? Na to pitanje nedvojbeno će jasan odgovor dati veliki broj hrvatskih građana možda najjasniji u cijeloj Europskoj Uniji. Evo moga jasnog razmišljanja oko hrvatskog članstva, razmišljanja o kojima niti trena nisam dvojio prije i u trenu ulaska u Uniju. Od osamostaljenja Hrvatske uvjeren sam kako je cilj svih dionika ratnih zbivanja bio europska Hrvatska. Maštali smo o otvorenim granicama, maštali smo o beskrajnoj slobodi okrenuti zapadu, vjerovali da demokracija nema alternativu no bili smo u krivu. Kako?, kako smo ispustili priliku za civilizacijskim iskorakom?, gdje je pogrešno skretanje?, slučajno ili namjerno upali smo u zamku rehabilitacije povijesnih gubitnika. Mračne sile iskoristile su Domovinski rat da pred očima europske demokracije eksperimentiraju na ovim prostorima novim nacionalizmima. Ovaj puta nacionalizam ima lice domoljublja umotanog u plašt vjere sa jednom i jedinom svrhom ostvarenja lagodnog amoralnog življenja na račun naivnog radništva i seljaštva. Najlakši način provođenja zamisli o lagodnom životu umobolnih marginalnih likova je strah, strah koji je prisutan već više od dva desetljeća, strah koji se javlja kod svih časnih, poštenih, radišnih ljudi jer žive u neznanju.

Želim ovu kolumnu posvetiti razmišljanjima koja dijelim sa priznatim i poznatim književnikom (Charles Bukowski), američkim književnikom njemačkih korijenaNjegov prikaz života siromašnog čovjeka izvrsno opisuje stanje Države i odnose Države i pojedinca modernog vremena. Njegove misli izražene u rečenicama snažnije definiraju odnose nego većina analiza i doktorata eksponiranih modernih sociologa i makroekonomista. Koliko istine ima u rečenici, „Moraš umrijeti nekoliko puta prije nego što zaista počneš živjeti!“, znaju oni koji pokušavaju ustajati nakon svakog pada vjerujući da će biti jači i mudriji. Uzalud, svaki puta smo slabiji i siromašniji. Ovdje bi se uklopio njegov opis i značenje snage: „Snaga znači da nastavimo kada je sve loše. To znači da nastaviš dalje kada je sve tako besmisleno da nema smisla živjeti dalje.“ Ove rečenice iako pune gorčine ipak imaju trunku optimizma, onog realnog optimizma za čiji osjećaj moraš dotaknuti samo dno ljudskosti. Pad je lagan, ustajanje je teško, Bukowski bi rekao: „Smrt je ništa, brate, život je ono što je teško.“ Puno je lakše kroz tuđa iskustva opisati poznate situacije nego iznositi vlastita jer se kako izgleda vrijeme reciklira. Donosi vrijeme malo dobroga ali zato donosi pregršt zla kao da milijuni života nisu bili dovoljna pouka. Ponovno se grade jaki ljudi, „Što čovjek postaje jači to biva sve usamljeniji, to je čista matematika.“

Promatram ljude oko sebe i pitam se kako su nesvjesni ovisnosti o radikalnim i nastranim pravnim pravilima koja pojedinima pruža lažnu pripadnost dok većinu čini robovima? Ono što je u Hrvatskoj na djelu nije politika nego teror lažnog desnog radikalizma prema nezaštićenim masama kukavnog radništva i seljaštva. Teorija o spašavanju svijeta spašavajući jednog čovjeka u Hrvatskoj pada u vodu, ovdje nismo u stanju spasiti vlastite bijedne živote. Naše su potrebe jednostavne, rekao bi Bukowski: „Vidim na stotine ljudi dnevno koji su sasvim odustali. Na sve strane vidim one koji ne žude ni za čim, osim hranom, krovom, i odjećom, usredotočeni samo na to, bez snova. Oni ne osjećaju užas što ne vole ili što nisu voljeni.“

Drama kojoj svjedočimo uzrokuje egzodus kataklizmičkih razmjera gdje svaki pojedini odlazak odzvanja jednakim riječima: „Kad zašutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobijedio, to znači da više nisi vrijedan mog vremena.“Da, Bukowski je primjenjiv u svoj svojoj punini književnog opusa, on iskreno govori o odnosu prema alkoholizmu, odnosu sa ženama, te nedostatku i poteškoćama posla kao takvoga uzrokovanog odustajanjem. Ono što nam je preostalo su odustajanja, odustajanja od poznatog od prokušanog, iskustvenog od ljubavi. Sada je potpuno jasno da su ljudi koje znam koje sam sretao čitav svoj život odustali od ljubavi. Kako bolje završiti ovu tešku kolumnu nego u svjetlu poezije Bukowskog:

„Bez Snova“

Stare sjedokose kelnerice po kafeima u noći odustale su, i dok koračam niz pločnike svjetlosti i gledam u prozore staračkih domova vidim da toga više nema u njima. Gledam ljude po klupama u parku, i vidim po tome kako sjede i gledaju da je iščezlo. Gledam ljude koji voze i vidim po tome kako voze svoja kola da niti vole niti su voljeni, niti više mare za seks, sve je zaboravljeno kao neki stari film. Gledam ljude u robnim kućama i samoposlugama dok se kreću među rafovima kupujući stvari i vidim po tome kako im stoji odjeća, i po načinu na koji hodaju, i po izrazu njihovih lica i očiju da im nije stalo ni do čega, i da ničemu nije stalo do njih. Vidim na stotine ljudi dnevno koji su sasvim odustali.“

A zar nema i sretnih ljudi? Ima puno ljudi koji se prave da su sretni.

Branko Bogdanović
Stavovi izraženi u ovom tekstu stavovi su autora, i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Republika.eu