Gost komentator

PROF. DR. SC. SREĆKO JELINIĆ

Koliko smo ''daleko od Europe'', a koje smo dijelom?

"Biti dijelom ovog prostora nije samo formalno pitanje članstva u ovoj asocijaciji, već statusno pitanje dijeljenja istih vrijednosti, ali i obaveze poštivanja svih osnova na kojima počiva zajedništvo. Bez ovoga nema zajedništva", kaže među ostalim prof. dr. sc. Srećko Jelinić.

dr. sc. Srećko Jelinić
Piše: dr. sc. Srećko Jelinić

Kada se govori o Hrvatskoj u Europi ili Hrvatskoj kao dijelu Europe gotovo svi pod terminom „Europa“ razumijevaju Europsku uniju iako je potpuno jasno da Europska Unija i Europa nisu istoznačenice. Uobičajeno se kazuje kako je u Europi 44 države od kojih nekoliko država spadaju u Euroazijski prostor, jer izlaze iz granica same Europe. S druge strane u Europskoj Uniji trenutno je 28 država članica iako je već sada jasno da će uskoro njihov broj biti manji za jednu članicu – Veliku Britaniju.

Nije predmetom ovog napisa geopolitika ili politička analiza europskog prostora i njegova podijeljenost, jer u ovom pogledu broj europskih država bi zasigurno bio drukčiji ili bi se u najmanjoj mjeri moglo govoriti o prostorima na kojima se ostvaruju određene funkcije posebne državne vlasti s ili bez punog međunarodnog priznanja i subjektiviteta.

Uobičajeno je Europom smatrati geopolitički prostor, koji obuhvaća područje zemalja Europske unije.

Biti dijelom ovog prostora nije samo formalno pitanje članstva u ovoj asocijaciji, već statusno pitanje dijeljenja  istih vrijednosti, ali i obaveze poštivanja svih osnova na kojima počiva zajedništvo. Bez ovoga nema zajedništva. Možda se nekomu ili nekima  ponekad i ne sviđaju traženja iz EU i pri tomu se poziva na suverenitet države (u primisli mi je slavonska poskočica u riječima „Dala Baba kunu da u kolo uđe, dala bi i dvije da iz kola iziđe“). Hoće se reći – ući u EU je bio primamljiv politički cilj, ali  za sadašnje euroskeptike tako to baš i nije, jer mora se „plesati“ po nekim drugim pravilima.   Kako izgleda „exit“ ili izlazak iz EU, najbolje se vidi na primjeru Velike Britanije.  Ne mislimo na ovom mjestu „braniti“ članstvo u EU, skloniji smo govoriti na temu – da li je bilo drugog puta osim u EU, da li smo znali iskoristiti sve prednosti članstva u EU itd.

Svjedoci smo u posljednje vrijeme više događanja koja se neposredno vezuju uz članstvo HR u EU. Jedno je najsvježije i vezuje se za najavu političkog angažiranja i kandidature za Europski parlament suca Trgovačkog suda u Zagrebu g. Mislava Kolakušića. Odmah su se sukobila koplja – sučeva koji tvrdi da propisi o izborima u Europski parlament omogućuju sucima , državnim odvjetnicima, pučkim pravobraniteljima i svim ostalim državnim dužnosnicima da se kandidiraju za članove EP i ona druga, koja se pozivaju na nacionalni Zakon o sudovima prema kojem kandidatura suca je moguća, ali da se kao sudac ne bi smio baviti nikakvom političkom aktivnošću. Pri tomu se i konotira pitanje – kako jedna osoba može kao politički kandidat govoriti o nekoj aktualnoj temi (npr. o tzv. lex Agrokoru) a istovremeno suditi u nekom predmetu koji se tiče upravo tog slučaja. Zakon o sudovima može propisivati da suci ne smiju biti članovima političkih stranaka  i da se ne smiju baviti političkim aktivnostima (potvrđuje to i jedan sudac u jednoj svojoj izjavi), sve kako ne bi doveli u pitanje svoje suđenje u nekim predmetima.

Može li jedan sudac istaći svoju političku kandidaturu i što biva s njegovom sudačkom funkcijom nakon što je ovu kandidaturu istakao? Da li treba i sam zatražiti suspenziju svojih sudačkih ovlasti dok se kandidira za političku funkciju ili npr. za funkciju gradonačelnika? Pitanje je opće naravi i ne vezujemo ga samo za „istupanje“ suca Kolakušića na političku scenu. Sutra to može učiniti neki drugi sudac, javni tužitelj…Nadalje, ovo nije samo pitanje za unutarnjo-političke prepirke i nadmudrivanja pri čemu se, kako se vidi, ne isključuju i prizemna podmetanja da je riječ o sucu koji bi se otvoreno bavio politikom, a koji navodno od 2017. nije održao niti jedno ročište ni za jedno od 290. predmeta koje ima, ali je ispunjavao propisane norme rada. Ovo je ozbiljno ustavnopravno pitanje na koje odgovor treba potražiti i od tijela Unije, ali i onih koji štite hrvatski ustavnopravni poredak, u prvom redu od Ustavnog suda. Pa i izjašnjenje od onih koji se profesionalno bave pitanjima ustavnog poretka i ustavnog prava u nas. Ako sudac Kolakušić tvrdi da se i kao sudac može kandidirati za Europski parlament i to sukladno europskom izbornom pravu i ako je pri tomu u pravu, tada ovo i ovakvo izborno pravo Unije valja respektirati (uvažavati).

U posljednje vrijeme svjedoci smo još jedne, ne toliko političke, koliko gospodarske enigme u traženju izlaznog puta za grupu Uljanik (Uljanik d.d. i 3 maj, d.d), puta koji neće biti stečaj. Do sada imamo priliku promatrati rijetko viđenu angažiranost izvršne vlasti (Vlade RH i posebno njezinog Ministra gospodarstva) u  rješavanju jednog pravosudnog pitanja u svezi s nelikvidnošću ili/i prezaduženosti dva brodogradilišta, naplati izdanih jamstava od države itd. Pitanje eventualne kaznene odgovornosti za nastanak ovakvog stanja, čini se, nitko ne postavlja??!! Vlada izravno od Europske komisije traži suglasnosti za nove i nove novčane potpore, koje će dati Vlada RH,  za izlazak iz sadašnje naizgled „pat“ situacije tražeći ujedno „posebna“ rješenja koja odudaraju od uloge države u gospodarstvu. Vlada ima interes jer želi spriječiti realizaciju izdanih državnih jamstava, očuvati socijalni mir kroz zaposlenost, održati „živom“ hrvatsku brodogradnju na koju možemo biti ponosni. No, kod iste Vlade očigledno postoji svijest o europskim pravilima igre, koja se ne mogu zanemarivati. Ona obvezuju, jer smo dijelom jednog gospodarskog i sve više i političkog prostora. Jer da nema te svijesti i obveze odnosno da nismo članica EU, tko bi išao u Bruxelles tražiti odobrenje za dolijevanje novih i novih sredstava za spas brodogradilišta? Toga moramo biti svjesni i o brojnim drugim pitanjima i područjima. Možda najintrigantnije je pitanje smještaja migranata, koji se nikada neće vratiti u njihove matične zemlje.

Ne tako davno u jednom sudskom predmetu, poznato mi je, stranka je  bezuspješno  upozoravala, osim na nacionalne propise i  na obvezujuće propise Unije. Doista je teško (ali i nepotrebno) uvjeravati u kojoj mjeri nacionalni sudovi moraju primjenjivati propise Unije - drugim riječima u kojoj mjeri su propisi unije dio unutarnjeg prava. Apsurd je kada nacionalni sud uvažava tužbeni zahtjev, jer „pravo tužitelja proizlazi iz koncesijskog ugovora, koji je tužitelj sklopio s jednom lokalnom samoupravnom zajednicom u pogledu prava na odvoz i zbrinjavanje komunalnog otpada, ovo zato jer je riječ o zakonito ustanovljenoj obvezi vlasnika nekretnina na području općine da uđe u sustav javnog zbrinjavanja komunalnog otpada i da plaća naknadu za odvoz istog (ovo uostalom niti tužena parnična stranka nije osporavala),  a da se  pri tomu ne uvažava i pravo Unije, pa i nacionalno pravo,  koje jasno određuje da postojanje obveze plaćanja naknade  pretpostavlja efektivno vršenje usluge od strane koncesionara.Uostalom, u pitanju je i temeljno načelo obveznog prava. Tamo gdje nema usluge ili spremnosti da se ona ispuni na odgovarajući način nema niti obveze plaćanja. I to je činjenično pitanje kojim se je trebao baviti nacionalni sud. Za neke (suce) je dovoljan samo koncesijski ugovor, dok je nebitno da li je usluga efektivno i na zadovoljavajući i odgovarajući način vršena??? Konkretno zamislite da se zajednički spremnik za odvoz komunalnog otpada za stanovnike jednog nebodera stavi na udaljenosti od 500 m od zgrade i to na slobodan prostor na koji  se najlakše pristupi vozilom za odvoz kom. otpada!!!! I da ste u obvezi platiti naknadu za odvoz kom. otpada.

S druge strane, imamo i pozitivnih primjera kada su nacionalni sudovi zatražili izjašnjenje o stanju europskog prava u pitanju ovrhe rješenja javnih bilježnika izdanih na temelju vjerodostojne isprave o obvezi plaćanja naknade za korištenje javnog parkirališnog mjesta. I u ovom pogledu sada je već jasno, ovakva rješenja javnih bilježnika u Europi nisu ovršna odnosno na temelju njih se ne može provesti ovrha.

Između ostalog i zato je u ovom pogledu došlo do promjena u nacrtu prijedloga novog Ovršnog zakona. Nacrt prijedloga, koji je izrađen u radionici Ministarstva pravosuđa,  donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave sada povjerava sudovima, a ne više javnim bilježnicima. Istina i dalje javne bilježnike zadržava u „sustavu“ i dodjeljuje im kakvu takvu ulogu (po meni ponižavajuću ulogu, ali ulogu koja ipak treba donijeti novčani prihod i zato su javni bilježnici relativno zadovoljni i s ovakvim rješenjem) u pripremi rješenja o ovrsi. Da li je i to „bastard“ rješenje zakonito i „europsko“ vrlo brzo bi moglo biti pokazano, ako i kada se takav Ovršni zakon usvoji u našem Saboru. Za sada je samo jasno da rješenja javnih bilježnika o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (posebno u slučaju neplaćanja naknade za parkiranje) ne prolaze u Uniji. Strani turisti to već vrlo dobro znaju.

I konačno – Pravna sigurnost  (securite juridique, fran)  je jedno od najznačajnijih općih pravnih načela koje priznaje Europski sud, a u okviru njega je i pojam legitimnih očekivanja (poznat u engl. jeziku kao izraz“ protection of legitimate confidence“ ili „legitimate expectations“). Očekivanje da bi bilo legitimno mora biti razborito. Osoba koja ne posluje na uobičajeni način, već koristi slabosti sustava da bi ostvarila spekulativni profit, ne može se smatrati da ima legitimna očekivanja (pa niti pravo na naknadu za odvoz kućnog otpada kojeg nije niti odvozila). I tako je to trebalo biti (odbiti tužbeni zahtjev)  u pogledu tužbe koncesionara za odvoz komunalnog/kućnog otpada kojeg nikada nije niti odvozio na odgovarajući način.

I pozivom na ovo načelo Vlada će trebati definirati do koje mjere se treba i može ponašati kao „operativni gospodarstvenik“ u rješavanju gospodarskih teškoća točno određene tvrtke ili tvrtki.

Pri tomu se ne smije zaboraviti osnovno pravilo Zajednice da pravni propis Zajednice ima neposredni učinak i uvijek ima prevagu nad propisom nacionalnog prava, ako se radi o obvezujućem propisu.

I ni jedan sudac ne bi smio olako prijeći preko propisa Zajednice ili Unije na koji ga stranka upozorava  baš kao što se ne bi smjelo odreći drugome pravo političkog angažiranja  kandidiranjem za Europski parlament ako mu to europski propisi (kao sucu) dopuštaju. Sada se na bavimo pronalaženjem ovih propisa i njihovim citiranjem. U slučaju Simmenthal Europski sud je jasno rekao – dužnost je nacionalnog suda priznati puni učinak propisa Zajednice i ne primjenjuje se ni jedan propis nacionalnog zakonodavca koji bi im bio suprotan. Bilo kakvo priznavanje nacionalnih zakonodavnih mjera koje zadiru u područje u kojem Zajednica izvršava svoju zakonodavnu vlast  ugrožava same temelje Zajednice.

I na kraju, tek usputno (neki to znaju reći na engl.„by the way said“, meni to nije potrebno ali izrekoh zbog onih koji rado koriste tuđice) – znate li da je u vremenu ulaska  susjedne nam Slovenije, a čuo sam to iz više izvora, veći broj zatečenih sudaca zatražio umirovljenje i još dok su mogli biti sucima, a ostvarivali su uvjet za po vlastitoj volji odlazak u mirovinu i to samo zato jer nisu bili spremni suočiti se (učiti ih) s novim propisima i pravilima (Zajednice, danas Unije), a  koje bi morali primjenjivati nakon ulaska Slovenije u EZ.Vladavina prava je i temeljno načelo u hrvatskom Ustavu, a ona podrazumijeva i poznavanje hijerarhije ili redoslijeda primjene pravnih propisa. Nadređenost prava Zajednice i ograničenja nacionalnih ovlasti ulaze u temelje prava Europske unije. Za one koji ne vjeruju neka upitaju studente prava prve godine studija.Ili – U Rimu se mora ponašati kao Rimljanin, a ako idete u London, ne zaboravite ponijeti kišobran. Tamo je takva klima da često pada kiša. Svaka Zajednica nameće i svoja pravila igre.

dr. sc. Srećko Jelinić
Stavovi izraženi u ovom tekstu stavovi su autora, i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Republika.eu