Gost komentator

MR. SC. MATO DUNKOVIĆ

Odnosi suradnje i pregovaranja

Unutar okvira odnosa suradnje između predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića, (u daljnjem tekstu: predsjednice RH i predsjednika Vlade RH) njihovih nužnosti i neizbježnih stega, valja nam najprije ispitati objektivne situacije u interakciji njihovog odnosa suradnje na modelu “zatvorenikove dileme”, pregovaranju i povjerenju, dakle, situacije koje usmjeruju njihovo ljudsko ponašanje i time ga čine predvidivim u većoj mjeri nego što bi bez toga bilo.

Premijer Plenković i predsjednica Grabar - Kitarović   FOTO:Bruno Konjevic / CROPIX
Piše: mr. sc. Mato Dunković

Inače, općenito, čitav sustav suradnje predsjednice RH i predsjednika Vlade RH, počiva na vjerovanju da čovjek može utjecati na odnose između glavnih aktera nekog odnosa dopunjavajući ga ili mijenjajući njegov tok, nije važno čini li on to u većoj ili manjoj mjeri. Problem okvira odnosa između predsjednice RH i predsjednika Vlade RH se može izraziti izborom između pojedinačne i zajedničke akcije, koja može dovesti do suradnje neprisilnim djelovanjem. Dakako, da suradnja pomaže, ali kako predsjednica RH i predsjednik Vlade RH, a što znademo, imaju natjecateljsku povijest potrebno je uspješno obaviti puno surađujućih i/ili zajedničkih zadataka kako bi se postiglo smanjenje sukoba. Suradnja i sukob su, glavni povod, oblici i dimenzije akcije predsjednice RH i predsjednika Vlade RH u kojima se oni nalaze u toku interakcije i ujedinjavanja iz podijeljenog rada određenog odredbama Ustava Republike Hrvatske, a koje imaju određene interesne implikacije. Po dimenziji smisla - kao situacija, suradnja izražava činjenicu da predsjednica RH može određeni svoj interes ostvariti samo u suradnji s predsjednikom Vlade RH, uz izravnu prisutnost s drugima i visoke svijesti o stvarnosti. Sukob, kakav je, ne tako davno, bio između dva najvažnija državnika u Republici Hrvatskoj, naprotiv, je takva situacija, gdje jedan državnik svoj interes može ostvariti jedino na račun, odnosno na štetu interesa drugoga državnika. Da bi se pokazala pronicljivost koju pokazuju situacije suradnje i sukoba koje su ambivalentne, (dvojaka vrijednost, podvojenost ili npr. istodobni osjećaj ljubavi i mržnje prema istoj osobi) potrebno je uputiti na to, da suradnja oko ostvarivanja interesa neposredno otvara pitanje situacije sukoba interesa oko podjele vrijednosti, odnosno rezultata postignutih suradnjom. Kao što je potpuna suradnja u odnosima aktera (predsjednice RH i predsjednika Vlade RH) neostvariva, tako je potpuna suradnja neizdrživa jer ne pruža nikakve šanse ostvarivanja vlastitih interesa. Prema Elster "...surađivati znači raditi protiv vlastitog interesa, na način koji je svima koristan ako neki ili po mogućnosti svi, rade to isto ..." A budući da politika interesne dominacije stimulira uspostavljanje suradnje što većeg broja od što manjeg broja - to su u hrvatskom društvu u većini akteri (predsjednica RH i predsjednik Vlade RH) koji teže prema neovisnosti. Čitav proces sukoba i/ili suradnje je logički usmjeren prema stanju ravnopravne legitimiranosti svih interesa predsjednice RH i predsjednika Vlade RH, gdje zamišljenu završnu točku nije moguće dostići. Moguće je stalno približavati međusobna odstojanja između njih dvoje težeći sporazumu ili sukobu, gdje ni predsjednica RH a ni predsjednik HR ne mogu svoju dominaciju trajno nametnuti jedno drugome. Približna jednakost u moći najbolja je garancija približne ravnoteže između njihove ovisnosti i neovisnosti. Svatko je od njih dvoje neovisan do granica neovisnosti drugoga i svojih potreba za drugim. Svaki postupak koji poduzmeš može se i na tebe primijeniti.

Kako ovo sve protumačiti i kako riješiti problem suradnje u odnosima između predsjednice RH i predsjednika Vlade RH? Usmjerenost ovome problemu vodi do različitih pogleda: oprečnost suradnje u odnosima između predsjednice RH i predsjednika Vlade RH je relativna, a ne apsolutna i temelji se samo na privremenoj udaljenosti od različitih napetosti koja može potrajati ali koja nije teoretski utemeljena. Već smo ranije definirali da suradnja predstavlja oblikovanje različitih pozicija u kojima se predsjednica RH i predsjednik Vlade RH mogu nalaziti kako bi međusobno riješili sve napetosti i sukobe. Zato proces suradnje možemo razumjeti samo ako pođemo od pretpostavke da svatko od njih, kada se suoči sa zbiljskom mogućnošću izbora u razmjeni interesa, radije izabrao "više" negoli "manje". Dakle, u slučaju kada predsjednica RH i/ili predsjednik Vlade RH sudjeluju u donošenju kolektivnih odluka ona i/ili on je vođen željom da uveća osobni probitak, bez obzira na njihove različitosti i što imaju različite uloge. Suvremeni pristupi odnosima suradnje vezanim uz razvoj funkcija politike i razvijanje političkih odnosa na suvremenom pristupu sažima sav smisao u dvojbi da li da se akteri (predsjednica RH i/ili predsjednik Vlade RH) ponašaju natjecateljski i/ili suradnički. Da li je bolje za dvoje najviših dužnosnika u Republici Hrvatskoj, pridržavati se odnosa suradnje ili ponašati se konkurentski, mada svaki dužnosnik pojedinačno ima poticaj da se izdvoji? Kao jedan od jednostavnijih modela kojim, danas, pokušavam odrediti ishode odnosa suradnje i sukoba između predsjednice RH i predsjednika Vlade RH, navodim kao primjer model proširene "zatvorenikove dileme", prema Elster s dvije osobe. "Zatvorenikova dilema" temelji se na pretpostavljenoj situaciji u kojoj dva osumnjičenika, bez mogućnosti da međusobno komuniciraju, moraju izabrati suradnju ili nesuradnju kako bi minimizirali kaznu, odnosno donijeti odluku da li da međusobno surađuju u svrhu ostvarenja zajedničkog interesa ili da svaki nastoji slijediti svoju sebičnu strategiju. Rječnikom teorije igara, problem se može izraziti kao izbor između pojedinačne i zajedničke akcije. U problemu zajedničkog djelovanja najbolje je za predsjednicu RH i predsjednika Vlade RH ako oni surađuju. Izlaz iz kruga "zatvorenikove dileme", moguć je stvaranjem normativnih očekivanja, odnosno institucionalizacijom postignutom ponavljanjem istih situacija na temelju preciznih odredbi Ustava Republike Hrvatske o jasnom razgraničenju ovlasti i poslova predsjednice RH i ovlasti i poslova predsjednika Vlade RH. To do danas, prema Ustavu Republike Hrvatske nije precizno određeno i moguće jer uključujući mogućnosti zajedničkog donošenja odluka i državne intervencije stvaraju u praksi velike probleme i nesuglasice. Kada se precizno u Ustavu Republike Hrvatske naznače ovlasti i poslovi predsjednice RH i Vlade Republike Hrvatske, ali i posebice i predsjednika Vlade RH, time bi se odnos između aktera (predsjednice RH i predsjednika Vlade RH) kvalitativno izmijenio, a time nastali poticaji za interesno organiziranje i za suradnju, a izvorni se interesni sukobi posredovali.

Prikazati učinke natjecateljskih ili surađujućih odnosa između predsjednice RH i predsjednika Vlade RH i njihovog uspjeha i neuspjeha je veoma kompleksno. Jednostrani i individualni akti suradnje štete svima. Problemi kolektivnog djelovanja javljaju se zato što je teško navesti ljude da surađuju za svoju zajedničku dobrobit. Riješiti problem znači postići uzajamno korisnu suradnju. Do rješenja može se doći zbog najrazličitijih osobnih motivacija: vlastitog interesa, altruizma (nesebičnosti), društvene norme ili neke kombinacije navedenog. U stvarnosti, do suradnje dolazi kada i stoga što različite motivacije potkrepljuju jedna drugu. Problem kolektivnog djelovanja, općenito, dijelom je definiran time što za pojedinca, koji slijedi samo svoj osobni interes, suradnja nije racionalna. Stoga se može činiti da osobni interes nije motivacija koja ima najviše izgleda da dovede do suradnje. I to je doista tako u jednokratnom problemu kolektivnog djelovanja. Ipak, kad se isti ljudi uvijek ispočetka suočavaju s problemima kolektivnog djelovanja, suradnja može biti u njihovom vlastitom interesu ili zato što se nadaju uzvraćanju ili zato što se nadaju osveti ili zbog obojega. U međudjelovanjima koja se ponavljaju, svaka osoba mora odabrati mehanizam koji će joj reći što učiniti u bilo kojem danom međudjelovanju ovisno o tome što su ona i ostali učinili u svojim prethodnim međudjelovanjima. Posebno jednostavna funkcija za odgovor je "milo za drago". Ona nalaže suradnju u prvom krugu, a zatim, suradnju u svakom narednom krugu uvjetuje suradnjom svih ostalih u prethodnom krugu. Ako svi prihvate ovo načelo, svi će surađivati u svakoj interakciji. Pod određenim uvjetima, univerzalno prihvaćanje načela "milo za drago" predstavlja ravnotežu, uravnoteženost, balans, stabilnost, postojanost.

Pregovaranje je proces kojim ljudska bića ili skupine ljudskih bića međusobno razmjenjuju mišljenja da bi proizvele promjenu u svojem odnosu. U tome smislu predsjednica RH i predsjednik Vlade RH moraju preuzeti odgovornost za usmjeravanje međusobnih pregovora prema uspješnom rješenju za sve. Bit njihovih pregovora treba ići prema motivu (poticajni razlog, povod, pobuda za neko djelovanje, miso vodilja, razlog za korist nečega) "svi su na dobitku" koji se sastoji u razmatranju svakoga pojedinog oblika pregovora - od stajališta druge strane do vlastitoga stajališta. Ljepota motiva "svi su na dobitku" nalazi se u njegovoj primjenjivosti u svim oblicima pregovora. Taj motiv treba biti sama bit strategije pregovaranja i opće suradnje predsjednice RH i predsjednika Vlade RH. Usvajajući taj motiv i njegova načela, oni imaju najbolju prigodu doći do uspješnog ishoda, bez obzira na situaciju. Najjednostavniji primjeri pregovaranja uključuju samo dvije osobe. Oni mogu biti predsjednica RH i predsjednik Vlade RH koji pregovaraju o suradnji. Može, dakako, postojati više ishoda, uključujući i onaj gdje oni ne postižu sporazum. Planirani i uvježbani pregovori vode se posuđenim i osobnim pravilima sto ih pregovarači nastoje uskladiti ili koordinirati, da bi tako dosegli određen stupanj uzajamnog razumijevanja i slaganja. Danas pregovaranje uključuje mnogo veći broj novih situacija nego što je to bilo ikada prije, pa time sposobnost uspješnog pregovaranja postaje još važnijom. Uspješni pregovarač mora biti osoba koja postiže što želi ali da istovremeno nastoji da i drugi sudionik u pregovoru postigne stanovitu mjeru svoga zadovoljstva odnosno da održava uzajamno prihvatljive odnose. U interakciji kod pregovaranja s ljudima koji su nam dragocjeni održavanje odnosa često je važnije od ostvarivanja vlastitih neposrednih ciljeva. Tako neobičan sustav pregovaranja ostao bi nerazumljiv kad nam svaki mogući ishod ne bi pružio određenu razinu korisnosti i to svakoj strani. Ako predsjednica RH i predsjednik Vlade RH ne postignu sporazum, njihove korisnosti su predstavljene točkom neslaganja, očito, oni mogu proći mnogo bolje ako postignu, nego ako ne postignu sporazum. Činjenica da postoji više mogućih sporazuma može spriječiti postizanje bilo kojega od njih jer svaka strana želi onaj sporazum koji će biti u njezinom interesu. Ishod ovisi o pregovaračkom mehanizmu koji određuje redoslijed prijedloga i protuprijedloga. Odgađanje sporazuma je samo po sebi skupo ako bi predsjednica RH i predsjednik Vlade RH, kao i većina ljudi, radije uživali u koristima od sporazuma prije a ne poslije. Često, ishod pregovaranja odražava pravdu po. Sv. Mateju u Prispodobi o talentima: Mt 25, 29 "Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima".

mr. sc. Mato Dunković