Gost komentator

MR. SC. MATO DUNKOVIĆ

Siromaštvo života je društveni problem, a ne individualno stanje. Problem je hrvatsko društvo kao cjelina, i njega valja mijenjati

U Hrvatskoj se već pojavljuju novi savezi regionalnih političkih opcija, udruga i inicijativa koji otkrivaju nadu u bolji svijet, bolje hrvatsko društvo i volju da promijene ono što je postalo u Hrvatskoj nepodnošljivo, kaže mr. sc. Mato Dunković te dodaje: rješenje problema siromaštva života i siromašnih ljudi u hrvatskome društvu uključuje masovnu preraspodjelu izvan bogatijih klasa. Siromaštvo života je dakle, društveni problem, a ne individualno stanje. Problem je hrvatsko društvo kao cjelina, i njega valja mijenjati. "Mjere za uklanjanje siromaštva života u hrvatskome društvu treba smisliti tako da one izazovu korjenitu promjenu u općem ustrojstvu nejednakosti", zaključuje naš kolumnist.

Ilustracija   FOTO:Pixabay
Piše: mr. sc. Mato Dunković

Treba dosta vremena da se "hrvatsko društvo" shvati, zato mu treba posvetiti veću pažnju nogo do sada. Radi se o tomu tko o hrvatskom društvu može suditi, da li ljudi, da li svaki čovjek sam. Hrvatsko društvo nije stvorio Bog, on je stvorio nas. Bog nije podložan kategoriji hrvatskog društva, čovjek jest. Kako bi iskusio vlastitu utemeljenost u hrvatskom društvu, čovjeku je potreban primjeren standard života, kako bi mogao osjetiti prisutnost u hrvatskom društvu. Sve se vrti oko puta, istine i života ljudi u hrvatskom društvu. Osim stvarno siromašnih, očito u hrvatskom društvu imamo i mnoštvo onih koji se tako osjećaju samo zato jer nemaju onoliko koliko bi željeli, a ne morali ili trebali imati, ili, pak, koliko imaju oni koji se svakodnevno javno bahate svojom materijalnom imovinom, koji smatraju da je dovoljno biti samo čvrsto ukorijenjen na zemlji; poslu, karijeri, novcu, zabavi i slično, a za svoje duhovno bogatstvo i humano obogaćivanje imaju još vremena.

Hrvatsko društvo nije samo političko-socijalno-ekonomska, nego i duhovna kategorija. Ono ima ne samo svoju ljudsku nego i duhovnu dimenziju. Zajednički život na kredit, onih građana koji su najmanje zadovoljni svojim materijalnim stanjem, tjera mnoge da zaglibe u potrošačkom materijalizmu i postanu žrtvama njegova lažnog sjaja. Materijalno siromaštvo je uvijek posljedica siromaštva duha, ali i obratno. To znači da poravnanje ka duhovno-materijalnoj ravnoteži, koja je narušena u hrvatskome društvu, intenzivnim razvojem sfere materijalnog, dolazi od strane prirode duhovnosti. Budimo iskreni: danas postoji hipertrofija izvanjskoga čovjeka i zabrinjavajuća oslabljenost njegovih unutarnjih sila. Mistična sposobnost ljudskog duha opet bi morala ojačati. Sposobnost da se povučemo natrag, veća unutarnja otvorenost, strogost koja se opire galami i nametljivosti, opet nam se moraju pokazati kao ciljevi koji spadaju u red naših prioriteta. U hrvatskom društvu siromašan čovjek mora se uspraviti iz svoje skvrčenosti, on ne smije biti više stisnut u sebe tako da još može gledati samo u zemlju, nego mora opet zadobiti uspravno držanje i slobodan pogled prema gore. Tako siromah postaje čovjekom koji vidi. Moramo pokazati kako se možemo suočiti s prijetnjama koje sežu iz ponora ljudske egzistencije tj. siromaštva te kako možemo ići ususret budućnosti kao i oni koji imaju nadu.

Novi savez regionalnih pokreta, političkih stranaka, udruga i inicijativa mora imati ideju o tome kako će ponovo oživjeti hrvatsko građansko društvo po mjeri čovjeka i pronaći alternativne putove za brigu o slabijim članovima hrvatskog društva i mora ući u tzv. treću paradigmu. Prva paradigma je bila ona liberalna i individualistička: Čovjek čovjeku vuk! Onda su socijalisti razvili kolektivističku paradigmu: Čovjek vrijedi koliko je uklopljen u kolektiv! Sada moramo naći neku sredinu. A to je ta treća paradigma, koja glasi: Čovjek čovjeku dar! To je taj suosjećaj da ja ne mogu sam, da moram druge imati, pa onda moram drugima i dati nešto. Da umjesto međusobne borbe, u kojoj vlada rat svih protiv svih, zavlada uzajamna zahvalnost i poštivanje koja će donijeti opću civilizaciju ljubavi koju hrvatski ljudi tako i vide. Najvišu ljubav zaslužuju u načelu oni koji su najviše doprinijeli oplemenjivanju ljudi i ljudskog života. Slušajući snažan krik onih hrvatskih građana, onih koji trpe nasilje i koji prignječeni nepravednim sustavima i mehanizmima hrvatskog društva, kao izazov upućen od svijeta čija je iskvarenost u proturječju sa ljudskim naumom, mi smo svi zajedno postali svjesni da je hrvatska vlast pozvana da bude prisutna u srcu hrvatskoga društva i da navijesti svim "malim ljudima" u Hrvatskoj veselu vijest, potlačenima oslobođenje, ojađenima radost. Nade i sile koje djeluju unutar hrvatskoga društva nisu tuđe dinamici političke vlasti, koja mora plemenitom i moralnom silom vladavine osloboditi hrvatske ljude od njihovih osobnih životnih patnji i njezinih posljedica u društvenom životu hrvatskoga društva. Ako to politička vlast u Hrvatskoj ne može učiniti, to će učiniti netko drugi, jer se u Hrvatskoj već pojavljuju novi savezi regionalnih političkih opcija, udruga i inicijativa koji otkrivaju nadu u bolji svijet, bolje hrvatsko društvo i volju da promijene ono što je postalo u Hrvatskoj nepodnošljivo. Ljudska bića istovremeno su uskogrudni, sebični pojedinci, ali i stvorenja s društvenom stranom koja se klone izolacije i uživaju u podršci i priznanju od strane drugih ljudskih bića. U bilo kojoj smislenoj demokraciji, interesi i želje različitih članova hrvatskog društva moraju biti artikulirani i predstavljeni kroz plemenite i moralne političke stranke i druge vrste organiziranih političkih skupina kao što su: novi savez regionalnih političkih opcija, različitih udruga i inicijativa. Zato i novi savez regionalnih političkih opcija, različitih udruga i inicijativa osjeća potrebu sačiniti idejni okvir pomoću kojeg bi organizirali ljudske aktivnosti i uspostavu reda kao okvira uređenja Republike Hrvatske. To daje nadu da ono što želimo, moguće je i postići.

Zbog potrebe za opstankom hrvatskog društva i naše budućnosti mi tražimo potporu za materijalni život, ali samo to, ne bahato bogatstvo i preobilje. Materijalno siromaštvo, za razliku od onog duhovnog, o kojemu ovdje govorimo, može se izračunati na razne metodološke načine, uzimajući u obzir različite varijable. Na žalost, danas udioništvo duhovnog i materijalnog siromaštva u hrvatskom društvu ne možemo izračunati. Dajte mi nešto drugo od onoga što proizlazi iz računa! Dajte mi razloge za nadu! Prednost imaju siromasi, obespravljeni, iskorištavani i svi koji su na bilo koji način izrabljivani od drugih. U svakome slučaju, na ovim zahtjevima mora se iskazati smisao ili besmisao hrvatskoga društva te siromaštva života i siromašnih osoba. Ovdje je, naravno, ponovno u diskusiji i cjelokupan problem pohlepe bogatih. Materijalno bogatstvo razdvaja ljude a duhovno ih ujedinjuje. Dioba dobara kojom se uspostavlja stanovita jednakost predstavlja čimbenik jedinstva i mira u hrvatskom društvu. Naši ljudi se oduševljavaju zbog materijalnog bogatstva a potrebno je da traže više - duhovno bogatstvo. Smisao traženja duhovno-materijalnog bogatstva je očigledan, jer takvo bogatstvo ima univerzalnu dimenziju vrijednosti, koja treba postati nosivom snagom za cijeli život. Siromašnog čovjeka treba opomenom sačuvati od bijedne samoizolacije i od očajničkih osjećaja manje vrijednosti. U svome siromašnom životu čovjek se vidi izložen beskrajnim poteškoćama, šikaniranjima, nevoljama i patnjama upravo od drugih ljudi - ljudi od autoriteta.

Osoba, koja jednako daje udioništvo i duhovnom i materijalnom bogatstvu, poštuje osobe kao i društvo u kojemu živi i time sudjeluje u promicanju čovjeka. Mi ipak u hrvatskom društvu odbacujemo političare, naravno, samo one koji su korumpirani i samo one bahate bogataše, koji se žele drugima nametnuti i sve one koji izazivaju sablazan. Čovjek mora raditi na uklanjanju svake bijede u hrvatskom društvu. Dijeliti s drugima svoju radost, ali i suvišak svoga posjedovanja pa otkidati i od neophodnoga, darivati drugima svoje vrijeme, svoje sposobnosti dakako, poštujući uvijek osobnost drugoga. To je put kako ćemo najbolje ostvarivati zajedništvo s drugim ljudima. A to je put predavanja i žrtvovanja, put vjernosti životu i posvemašnja otvorenost ljubavi koja traži samoprijegor. Ali, to je zapravo istiniti izvor duboke radosti, životnog zadovoljstva, općeg blagostanja i osjećaja sreće u hrvatskom društvu. Riječ "sreća" ovdje koristim "... kao sinonim za izraze poput "dobrobiti" i/ili "kvaliteta življenja", pri čemu se podjednako odnosi na individualno i na društveno blagostanje ... Kada procjenjujemo, sreću definiramo u nešto užem smislu, konkretno kao individualno subjektivno uživanje i zadovoljstvo životom, odnosno kao stupanj u kojem pojedinac svoj cjelokupni život doživljava povoljnim, ugodnim ..." (Veenhoven, 2001.). Sretni i zadovoljni ljudi, prema nekim istraživanjima, bolje rade, ostvaruju bolje socijalne kontakte, imaju uspješnije brakove, dulje žive i više zarađuju.

Naspram hrvatskog društva, koje se brine samo za materijalna dobra te postaje pomalo društvo potrošnje, poručujem da ostvarujemo i duhovna dobra te što bolje međuljudske odnose: u obitelji, u krugu u kojem se krećemo, u cijelom hrvatskom društvu. Smatram da hrvatsko društvo, siromaštvo života i siromaštvo čovjeka, znači kako se u isti mah i odriče i posjeduje. Mnogi političari čine bitnu grešku kad vjeruju da se karakteristike siromaštva života mogu očitati iz karakteristika siromaha. To je dovelo do zaključka da je siromaštvo života uglavnom posljedica starosti, razorene obitelji, velike obitelji, nezaposlenosti, tjelesne ili duhovne invalidnosti ili kronične bolesti. Na taj način individualne prilike smatraju se uzrocima siromaštva. Iz toga slijedi da je pomoć usmjerena na pojedinca, i da se za specifične slučajeve određuje i specifična pomoć i postupak. Međutim, ja smatram da jedino rješenje problema siromaštva života i siromašnih ljudi u hrvatskome društvu uključuje masovnu preraspodjelu izvan bogatijih klasa. Siromaštvo života je dakle, društveni problem, a ne individualno stanje. Problem je hrvatsko društvo kao cjelina, i njega valja mijenjati.

Mjere za uklanjanje siromaštva života u hrvatskome društvu treba smisliti tako da one izazovu korjenitu promjenu u općem ustrojstvu nejednakosti. Moramo provesti novu još ne isprobanu vrlo složenu strategiju za smanjenje siromaštva u cilju kontrole uz direktive vlasti. Vlast si ne smije prisvajati to da će riješiti probleme siromaštva–bogatstva koji imaju svoju vlastitu zakonitost, ali ona mora osposobiti čovjeka za konačne odluke u kojima je uvijek u igri cjelina čovjeka i svijeta. Ta nova preventivna strategija usredotočuje i razmjerno dugotrajno usmjerava ljude na zadovoljavanje određenih objektivno izazvanih potreba, kojih je zadovoljenje nedovoljno a zahtjev za njihovim zadovoljenjem stalno, zahvaljujući osjećajima i čuvstvima ugode, zaokuplja i izaziva izvanrednu pažnju. I upravo je to naša nevolja, da dijelimo svijet na siromašne i bogate te možemo njime u mišljenju i postupanju raspolagati na način koji je do sada bio nezamisliv, ali da time na pitanja o putu, istini, životu, smrti i vrijednosti siromaštva-bogatstva, koja ne možemo otkloniti, sve manje uspijevamo dati neki odgovor. Razum i osjećaji za siromaštvo života u hrvatskom društvu okrenuli su se jedan od drugoga, krenuli različitim smjerovima i ne dopuštaju pronicljiv pogled na čovjekova temeljna pitanja siromaštva i bogatstva odnosno njihove ravnoteže. Ne ide drugačije: u hrvatskom društvu siromaštvo i bogatstvo moraju opet doći jedno k drugomu, a da se jedno ne rastvori u drugome, moraju doći u područje ravnoteže. Rastanak od problema siromaštva života i siromašnih ljudi u hrvatskome društvu nikad ne može biti definitivan. Jednom je Majka Tereza rekla: "... Danas je razgovor o siromašnima u modi. Poznavanje, služenje i ljubav prema siromašnima, posve je nešto drugo ...".

mr. sc. Mato Dunković