Gost komentator

MR. SC. MATO DUNKOVIĆ

Mi u Hrvatskoj živimo u paradoksalnom vremenu!

Nažalost, moramo sebi priznati, sa zaprepaštenjem, da mi u Hrvatskoj živimo u paradoksalnom vremenu: "vremenu sveboštva novca" i "vremenu siromaštva" i/ili vremenu "bogat a tako siromašan" i/ili "siromašan a tako bogat". Novac, kao spoj između svih ljudskih odnosa i kao pravi poticaj svih kolektivnih napora, zamijenio je uzajamne obveze i dužnosti članova obitelji, susjeda, građana i prijatelja., kaže među ostalim mr. sc. Mato Dunković u svojoj novoj kolumni. "Nije istinski bogat onaj tko neprestano zgrće, već onaj koji je kadar drugima davati. Bogatstvo čovjeka očituje se u njegovu nesebičnom služenju drugim ljudima", zaključuje.

mr. sc. Mato Dunković
Piše: mr. sc. Mato Dunković

Borba protiv siromaštva života, koju promatram sa zabrinutošću, danas na svoj rođendan, mora se provesti u Republici Hrvatskoj tako da se siromašnima osigura dovoljno prihoda koji će ih izdići iznad granice siromaštva života.  U siromašnim društvima opća razina srca i duha stalno pada. Ne govori se samo i ne toliko o siromaštvu  pojedinaca, nego prije o siromaštvu  nekog društvenog tijela, nekog naroda, nekog razdoblja ili neke povijesne epohe. Siromaštvo života i siromašni čovjek su nepomiješani, ali u siti mah i neodijeljeni jer su međusobno povezani u jezgri osobe. U današnjem poimanju siromaštva, suočeni smo sa pojmom "osoba" koja označuje subjektivnost ljudskog bića koje je obilježeno unutarnjošću, neotuđivošću (sebe-posjedovanje), duhovnošću, sviješću - osobine koje utemeljuju tvrdnju o dostojanstvu osobe i njezinim nepovredivim pravima. Biti nezavisan znači biti ono što jesi, živjeti, odabrati ponašanje koje držimo najprimjerenijim za nas. Ne znači biti sami ili eliminirati ljudske odnose. Ako ti se jedan odnos sviđa, bit će ga ugodno živjeti, što više razvit ćeš ga, dat ćeš mu snagu.

POLOŽAJ SIROMAŠNOG ČOVJEKA

Može se, zacijelo, govoriti o egoizmu i o kratkovidnosti siromašnih osoba, no moguće je pozivati se i na krive političke procijene i na nerazborite ekonomske odluke Vlade Republike Hrvatske. No, u svakom takvom vrednovanju siromaštva života i siromašnog čovjeka, ipak se nazire odjek ćudoredno-moralne prirode. Položaj siromašnog čovjeka je takav da je teško provesti dublju analizu čina i propusta siromašnih osoba ako se na ovaj ili onaj način ne uzme u obzir prigodne etičke sudove i prosudbe i ne zapita ima li Vlada Republike Hrvatske istinski projekt napretka i razvoja integralnog očovječenja hrvatskog društva, kojim bi upravljala "hod naroda", zadirući u etičke vidove života, ne zanemarujući pri tom tehničke strane problema da bi bili prosuđeni u svjetlu morala. Mora se promicati istinski društveni napredak  i razvoj koji zahtijeva pravednu organizaciju takvih ustrojstava da bi bilo djelotvorno osigurano zajedničko dobro svih ljudi. Kako se u Republici Hrvatskoj nije tako učinilo, golemo mnoštvo ljudi našlo se je u stanju siromaštva života.

GRIJEH STRUKTURA

Sveukupnost negativnih čimbenika, koji su u suprotnosti s pravom sviješću o sveobuhvatnom siromaštvu života i sa zahtjevom da se ono smanji, daje dojam da je u osobama i institucijama u Republici Hrvatskoj stvorena zapreka koju je teško prevladati. Ako današnju situaciju siromaštva života treba pripisti teškoćama različite naravi, nije neumjesno govoriti o "strukturama grijeha" koje imaju svoj korijen i vezanost uz konkretne čine osoba, koje takve strukture stvaraju, učvršćuju i otežavaju da se one uklone. I  te strukture se osnažuju, šire i postaju izvorom većega siromaštva života pri čemu, naravno, utječu na ponašanje ljudi koji se osjećaju odvojeni i izolirani od bogatstva samoga života."Grijeh struktura" nije tek popratna pojava, nego je postalo vrlo raširena stvarnost na svim razinama. Taj "grijeh struktura", od kojeg nisu oslobođeni hrvatski političari, dapače sa žalošću moramo ustvrditi da su u velikoj mjeri baš oni bili glavni "graditelji" tih "grješnih struktura", koji u sebi uključuje ne samo veliku privatizacijsku prijevaru, ratno profiterstvo, mito i korupciju, bogaćenje jednih, dok su drugi sve siromašniji, rasprodaju "obiteljskog srebra", sve veći broj nezaposlenih itd., nego i nakaradna zakonska rješenja, ali i posebice katastrofalno loše demografsko stanje u Republici Hrvatskoj koje nam prijeti narodnim izumiranjem, zatim s tim povezano i lošim stanjem u našim obiteljima, među našim mladima, u školstvu. Ovdje možemo smjestiti i druge loše pojave i rasprave koje dijele ili, bolje rečeno, rastaču ovo naše  hrvatsko društvo.

Nadbiskup Bozanić pojašnjava "...nagle promjena političkoga i gospodarskog sustava omogućile su brzo bogaćenje pojedinaca i sve veće siromašenje brojnih građana. Na djelu je grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice..."  te "...poziva na solidarnost s mladim ljudima koji završavaju svoje školovanje, a ne vide mogućnost zaposlenja, s radnicima koji su pod pritiskom otpuštanja s posla ostavljeni na milost i nemilost novih gospodara, s majkama i očevima koji svojim radom ne mogu zaslužiti potrebna sredstva za život svojih obitelji, s umirovljenicima, izbjeglicama, prognanicima i povratnicima. Ovo naše društvo, koje je tranziciju provodilo u prilikama kad je pozornost bila usredotočena na ratna događanja, u ovom poslijeratnom vremenu pozvano je da hitno preispita teške uvjete u kojima se našao veliki dio pučanstva, osobito u našim gradovima."

Međutim, nemoguće je doći do dubljeg shvaćanja stvarnosti siromaštva života koja se očituje pred našim očima, ako se pravim imenom ne nazove korijen zla što nas tišti.  Ljudi, danas u Hrvatskoj, duboko u svojoj duši i srcu osjećaju da je važno poštovanje svakog čovjeka, pogotovo onoga koji se nađe u poteškoćama siromaštva života. On je naš bližnji, čovjek nevolje, izranjen, nemoćan, bolestan, kojemu trebamo prići i pomoći. To više što se u istoj situaciji svatko od nas može naći već sutra.

Siromaštvo života i siromaštvo ljudi koje danas vlada u svijetu pa i u Republici Hrvatskoj je zastrašujuće. Razlozi za takvo što nisu nam nepoznati: s jedne strane stoji saznanje da se goruće i stvarno siromaštvo života i siromaštvo ljudi ne može ozakoniti, s druge strane pak nema otrgnuća od utjecaja siromaštva u našemu društvu. Jasno je da postoji određena povezanost između praćenja siromaštva i povećanja kriminala, sive ekonomije i sl. S obzirom na to da svi građani imaju donekle slične socio-ekonomske ciljeve, kao što su osobna i obiteljska materijalna sigurnost, zdravlje, uspjeh u poslu i životu, a sve manji broj građana to može ostvariti legalnim putem, može se očekivati da će te ciljeve pokušati ostvariti izvan zakona. Imati novac, danas, za neke u hrvatskom društvu, prava je transcendentna stvarnost i gotovo sakralna veličina, prema kojoj se oni odnose sa strahopoštovanjem, za koju su spremni mnogo toga učiniti i žrtvovati, koju smatraju moćnom i svemoćnom.

ŽIVIMO U PARADOKSALNOM VREMENU

U Republici Hrvatskoj  ne znamo  koliko ima milijardera ali znamo da  Republika Hrvatska ima 22 tisuće milijunaša koji na svojim štednim računima u bankama imaju čak 56,3 milijarde kuna gotovog novca. Svaki od domaćih milijunaša u prosjeku na svojim računima u bankama ima 2,54 milijuna kuna. U isto vrijeme velika većina hrvatskih štediša – njih 2,7 milijuna, od ukupno tri milijuna  - na računima ima manje od deset tisuća kuna, u prosjeku 9 739 kuna.  Nažalost, moramo sebi priznati, sa zaprepaštenjem, da mi u Hrvatskoj živimo u paradoksalnom vremenu:  "vremenu sveboštva novca" i "vremenu siromaštva" i/ili vremenu "bogat a tako siromašan" i/ili "siromašan a tako bogat". Novac, kao spoj između svih ljudskih odnosa i kao pravi poticaj svih kolektivnih napora, zamijenio je uzajamne obveze i dužnosti članova obitelji, susjeda, građana i prijatelja. I malo-pomalo, kako su drugi moralni i estetski obziri gubili važnost, tako je rasla dinamika monetarne moći. Takav paradoks prisiljava ljude da razmišljaju izvan okvira trenutačnih važećih zakona, da premoste suprotnosti siromaštvo-bogatstvo i/ili bogatstvo-siromaštvo i spoznaju stvari na novi način. Zaista se mi u Republici Hrvatskoj trebamo nad tim stanjem duboko zamisliti.

Prije nekoliko dana predsjednica Republike Hrvatske, kada je saznala za informaciju da Agrokor isplaćuje za savjetovanje 250 tisuća kuna bivšoj tvrtki izvanrednog povjerenika za Agrokor rekla je:  “Kad sam to pročitala ovih dana u medijima bila sam apsolutno šokirana. Naravno, te podatke treba provjeriti. Ako je to tako držim da je to duboko nemoralno jer taj iznos koji ta tvrtka dobije za tjedan dana je puno veći od iznosa koji prosječni hrvatski radnik zaradi u godinu dana”. U isto vrijeme predsjednik Vlade Republike Hrvatske zatražio je dodatne analize kompletne dokumentacije vezane uz Agrokor i savjetnike, nakon čega će komentirati ovu situaciju. Takvo stanje, takvu situaciju i to vrijeme treba što prije demistificirati, da bismo se mogli vratiti barem k vladanju zdravog razuma, ako nemamo još dovoljno snage vratiti se pravom putu, istini i životu. Takva tragična stvarnost bogaćenja ljudi na brzinu i/ili u kratkom vremenu,pokreće borbu protiv takvoga bogaćenja, čiji je bitan tijek samo naznačen u velikim crtama. Ponovno pokretanje pitanja o siromaštvu života i siromašnih ljudi znači vraćanje hrvatskom društvu ozbiljnost i tradicionalnu težinu te pokreće raskrinkavanje "idiličnoga" hrvatskog društva u svim svojim prikrivenim suprotnostima.

Definiranje siromaštva je vrlo tegobno, ako ne i nemoguće, tako da jednoznačno rješenje ili formalni kriteriji za siromaštvo nisu na vidiku. Može li se govoriti o svojevrsnom nevidljivom siromaštvu u nas? Kako bogati mogu suosjećati sa siromašnima ako ih uopće ne vide? Siromaštvo kao vlastito stanje pristupačno je čovjeku siromahu neposredno kroz svijest u obliku sjećanja, uspomena, namjera, misli i strahova. Ono što je u određeno vrijeme uz siromaštvo tako čvrsto vezalo srca siromašnih ljudi, jest upravo njihova specifičnost, kao suprotstavljena bit osobe, njenu idealu i gubitku njegove vjerodostojnosti.

ISKAZIVANJE DRUŠTVENOG STATUSA KROZ VELIKU POTROŠNJU

U hrvatskom društvu snažno je izraženo iskazivanje društvenog statusa kroz veliku potrošnju. S druge strane, time se pojačavaju nerealna socijalna očekivanja i stvara jedan sustav vrijednosti koji ne može odgovoriti na stvarne društvene probleme. Danas građani Republike Hrvatske najviše cijene bogatstvo, uspjeh i zdravlje, a od vrijednosti najmanje drže do samoobrazovanja, suosjećajnosti i spremnosti na pomoć drugima. Bogatstvo se odnosi na materijalnu imovinu koja je definirana kao vrijedna u određenim društvima. Ono može uključivati zemlju, stoku, zgrade, novac i mnoge druge oblike imovine koju posjeduju pojedinci ili društvene skupine. Već sama činjenica da je bogatstvo na prvom mjestu, a suosjećajnost na začelju dovoljno govori o stanju u Republici Hrvatskoj. U čemu je pravo bogatstvo?  Nije istinski bogat onaj tko neprestano zgrće, već onaj koji je kadar drugima davati. Bogatstvo čovjeka očituje se u njegovu nesebičnom služenju drugim ljudima.

Ako se u Republici Hrvatskoj nastave sadašnji trendovi siromaštva (siromaštva života i siromašnih ljudi), postoji veća vjerojatnost da ćemo sutra biti još siromašniji. Zašto ne reći da mnogi subjektivni, osobni razlozi, nemar, tromost, neodgovornost, svrstavanje s onu stranu "grijeha struktura", dovode da su si ljudi sami krivi što su siromašni. Na vidjelo trebaju izaći svi lažni odnosi ili prikrivene emocije koje siromaštvo nosi i to u svim slojevitim smislovima, u smislu hrvatskog društva koje je unutar sebe proturječno, pa sve do pitanja mira, pravednosti, slobode, istine, vjere i nade.

mr. sc. Mato Dunković