Gospodarstvo

BLOG LUKE POPOVA

Usporedba ekonomski najslobodnijih zemalja s onima s najvećom ekonomskom represijom

Ljudi koji ne shvaćaju austrijsku školu ekonomije, prakseologiju i metodološki apriorizam često mi prigovaraju da u svojim blogovima i kolumnama ne iznosim dovoljno statističkih podataka i grafova. Jednom ću možda napisati detaljan post o tome zašto je tome tako, a do tada evo nešto i za ljubitelje statistike i grafova: Gini koeficijenti i GDP per capita za 25 najslobodnijih zemalja u usporedbi s onima s najvećom ekonomskom represijom

Ilustracija   FOTO:Katkapital
Piše: Republika.eu / Katkapital.com

 Gini indeks je parametar s kojim se izražava mjera ekonomska nejednakost, i to tako da se gleda statistička disperzija osobnog dohotka građana neke zemlje (koga zanima više, neka baci pogled na wikipediju). Gini indeks nalazi se u rasponu od 0 do 1 (odnosno 0% i 100% ako se izražava u postocima), pri čemu 0% znači savršenu jednakost, a 100% potpunu nejednakost. Što ja osobno mislim o opsesiji s nejednakošću možete poslušati u ovoj emisiji u kojoj sam gostovao. Ukratko, za socijaliste je bolje da i ja i susjed imamo svaki po jedan bicikl (Gini indeks = 0), nego da ja vozim Renault, a susjed Masserati (Gini indeks prilično velik). Na problem s takvim razmišljanjem, osim što je očito potpuno apsurdan, ukazala je i Margaret Thatcher u jednom od svojih legendarnih nastupa u britanskom parlamentu, što vam svakako preporučam da pogledate (traje svega dvije i pol minute).

Zaboravimo sada to na trenutak, i recimo da je Gini indeks stvarno nešto jako važno. Ako je socijalistička agenda točna, onda bi zemlje s najslobodnijim tržištem trebale imati puno veći Gini indeks nego one u kojima se tržište nalazi pod represijom centralnih planera i državnih birokrata. U stvarnosti pak vidimo sasvim drugačije stanje stvari: Gini indeks ekonomski slobodnih zemalja u prosjeku je za 10 postotnih poena manj od onih u zemljama u kojima je tržište potisnuto. Klik za veću sliku:

gini-1gini-2

Drugi parametar, GDP per capita mjeri bruto domaći proizvod po glavi stanovništva. Nekoliko je problema s ovim parametrom, omiljenom u kejnezijanaca. GDP se najčešće računa rashodovnim pristupom po čuvenoj formuli GDP = C + I + G + (X – M) (osobna potrošnja + kapitalne investicije + javna potrošnja + izvoz – uvoz). Osim što ovaj parametar ne govori ništa o tome u kojoj su mjeri zadovoljene potrebe pojedinaca (činjenica da mogu kupiti deset zelenih kravata ne mora nužno zadovoljavati moju potrebu za kravatama u slučaju da preferiram plave, a njih nema na tržištu), a vrlo je problematično i to što javna potrošnja ulazi u jednadžbu ravnopravno s dobrovoljno učinjenim transakcijama. Osim toga, formula ne uzima u obzir zaduživanje pa će se tako u slučaju da vlada pozajmi 10 milijardi eura i potroši ih na bojanje unutrašnjosti tunela pokazati kao rast u GDP-u, iako je očito da nikakva nova vrijednost nije stvorena, a u budućnosti nas čekaju i kamate.

Najveći paradoks GDP kao parametra vidimo u vremenu Drugog svjetskog rata kada su SAD zabilježila ogroman rast u GDP-u. Ako bi taj parametar stvarno imao smisla, to bi značilo da je za ekonomiju odlično ako gotovo ostane bez radne snage (radno sposobni muškarci koji su tada činili ogromnu većinu radne snage otišli su rat), bivaju zamijenjeni s neiskusnim ženama i djecom, dok se dobar dio proizvedenih dobara (oružje) proizvodi samo zato da bi se u što kraćem roku uništilo. Taj je paradoks potaknuo Murraya Rothbarda da razvije PPR parametar koji bilježi samo dobrovoljne transakcije, jer one u pravilu rezultiraju stvaranjem nove vrijednosti. O tome možda više drugi put.

Sada kad je sve to rečeno, pravimo se da ne znamo ništa o tome i recimo da je GDP savršen parametar koji potpuno odražavaju stanje ekonomije. Ako je planska ekonomija bolja od tržišne ekonomije, očekivali bismo da će ekonomski slobodne zemlje imati nizak GDP, a one pod ekonomskom represijom visok. Gle čuda, situacija je upravo obrnuta: prosječni GDP slobodnih zemalja čak je 5 puta veći od prosječnog GDP zemalja s niskim indeksom ekonomskih sloboda. Klik za veću sliku:

gdp-1gdp-2

I eto jednog od razloga zašto se ne volim baviti statistikom. Nakon sati i sati dosadnog skupljanja podataka i crtanja grafova, dobijete rezultat koji ste mogli predvidjeti u tri koraka deduktivnog zaključivanja. Ali eto, svakakve stvari nas vesele, pa možda nije loše ni ovakve stvari imati u rukavu.

 

IZVOR: Luka Popov / Katkapital