Gospodarstvo

TAJNE PROSPERITETA

Visoki ekonomski standard skandinavskih zemalja nije posljedica visokih poreza, već se održao unatoč tome

Pravi uzroci skandinavskog prosperiteta su u snažnom kulturnom kapitalu i ranom razvoju liberalnog kapitalizma, a ne u velikoj socijalnoj državi blagostanja, tumači Nima Sanandaji u svojoj knjizi Scandinavian unexceptionalism .

Ilustracija   FOTO:Peter Steffen/DPA/PIXSELL
Piše: Republika.eu / Banka.hr

Britanski Institute of EconomicAffairs (iea) objavio je knjigu Scandinavian unexceptionalism (lipanj 2015.) koju je napisao poznati švedski istraživač Nima Sanandaji.

Sanandajieva bivša knjiga Swedish Model Reassessed bila je povod Centru za javne politike za veliku istraživanje Švedski prosperitet unatoč socijalnoj državi blagostanja, a Sanandiju temelj za navedenu novu knjigu.

U intervjuu za Centar za javne politike i ekonomske analize Nima Sanandaji je istaknuo kako su skandinavske zemlje rasle uspješno u prosperitetu i društveno "zahvaljujući slobodnim tržištima kombiniranima sa snažnom društvenom kohezijom i radnim normama, a stagnirale kada su uvedeni visoki porezi i veliki javni sektori".

Nima Sanandaji

Sanandaji u knjizi jasno ističe kako su skandinavske zemlje bogate unatoč (a ne zahvaljujući) velikoj socijalnoj državi blagostanja. Dakle, prave uzroke skandinavskog prosperiteta treba tražiti u snažnom kulturnom kapitalu i društvenim normama koje su izgrađene unatoč i prije razvoja velike države blagostanja.

Rast troškova socijalnih usluga

Rastući troškovi socijalnih usluga javnog sektora u području zdravstva, mirovina, socijalne skrbi i obrazovanja zahtijevali su povećanje poreznog tereta, prije svega od onih koji su najviše stvarali. To je u određenoj mjeri demotivirali rad i rast.

Sanandaji nije protivnik države kao takve, ali rješenje vidi u smanjivanju opsega državne uloge te u razmjernim i svrhovitim socijalnim programima čije usluge su otvorene i privatnom sektoru, pod jednakim konkurentskim uvjetima. Najbolji primjer je švedski sustav obrazovnih vaučera. U Danskoj je liberalno tržište rada kombinirano s relativno visokim socijalnim naknadama nezaposlenima.

Visoki ekonomski standard skandinavskih zemalja nije posljedica visokih poreza, već se održao unatoč tome i bio bi još veći da nije bilo tolikog pritiska za građane i poduzetnike, ocjenjuje Sanandaji. Primjerice u Švedskoj, udio poreza u BDP-u je 1955. bio 24 posto, kako bi se 1985. povećao na 45 posto, dok se u SAD-u u istom razdoblju povećao sa 24 posto na tek 27 posto.

Kulturne vrijednosti

Nadalje, ističe kako su karakteristike skandinavske kulture osobna odgovornost, luteranska radna etika, povjerenje i kohezija. Također, nordijske su zemlje povijesno imale tešku klimu koja je poticala na naporan rad i suradnju kako bi se preživjelo. Suprotno mnogim europskim zemljama, Skandinavija je imala neovisne farmere s vlasničkim pravima na svoja zemljišta. U Švedskoj feudalizma nikad nije bilo.

Radna etika i osobna odgovornost bile su međutim s vremenom ugrožene (tijekom razdoblja socijaldemokracije), obzirom da je stanovništvo kroz generacije prihvatilo veliku državu blagostanja i počelo sve više shvaćati socijalne naknade kao zamjenu za rad.

Ipak, Švedska, Danska i Finska provele su tržišne reforme koje su povećale otvorenost za tržište, potaknule sniženje poreza, privatno pružanje socijalnih usluga, privatne mirovinske račune i primjerice dansko liberalno tržište rada.

Južnoeuropske zemlje imale su sličan opseg države blagostanja i veličinu države (u BDP-u), ali s manje pozitivnih ishoda. Razlika je očito u kulturnim vrijednostima.

Uspjeh skandinavskih Amerikanaca

Sanandaji ističe kako skandinavski Amerikanci imaju još više dohotke od samih Skandinavaca, upravo zato što su kombinirali nordijsku društvenu kulturu s američkom politikom slobodnih tržišta i manje uloge (socijalne) države, u odnosu na Skandinaviju.

Prema američkom popisu stanovništva iz 2010. prosječni dohodak kućanstva bio je 51.914 USD. Kod finskih Amerikanaca, prosječni dohodak bio je 59.379, kod švedskih Amerikanaca 61.549 USD, a kod danskih Amerikanaca 61.920 USD. Postoji i skupina koja se izjašnjava samo kao "skandinavski Amerikanci", a čiji prosječni dohodak je bio 66.219 USD.

U usporedbi sa svojom Skandinavcima, danski Amerikanci doprinosili su BDP-u 37 posto više nego sami Danci. Švedski Amerikanci doprinosili su 39 posto više od Šveđana, a finski Amerikanci čak 47 posto više od Finaca.

Sanandaji nas vodi do zaključka kako su skandinavske zemlje kroz povijest mogle biti još razvijenije bez razdoblja socijaldemokracije i bliže dohotcima Amerikanaca istog porijekla i kulture.

Svoju tezu Sanandaji temelji na sljedećim ključnim podacima: U razdoblju od 1870. do 1924., Danska je bila šesto najbrže rastuće gospodarstvo razvijenog svijeta. Nakon što je 1924. započela era socijaldemokracije, do 2008. Danska je pala na 16. mjesto najbrže rastućih zemalja.

Broj radnih sati godišnje u Danskoj pa je za 32 posto između 1950. i 1990.

U razdoblju od 1870. do 1936., prije razvoja socijalne države blagostanja, Švedska je bila najbrže rastuće gospodarstvo razvijenog svijeta. Međutim, u razdoblju 1936. do 2008. Švedska je po stopi rasta bila tek 13. od 28 razvijenih zemalja.

Švedska je pala sa četvrtog na 13. mjesto najbogatijih zemalja u svijetu između 1975. i sredine 1990-tih.

Tržišne reforme Carla Bildta

Prema Svjetskom istraživanju o vrijednostima (World Value Survey) provedenom u razdoblju 1981.-1984., 82 posto Šveđana se složilo s tvrdnjom kako "uzimanje socijalnih naknada na koje nemate pravo nikada nije opravdano". Građani još imaju etični pristup socijalnim naknadama. Međutim, kroz vrijeme taj udio se značajno snizio. Istraživanje iz razdoblja 2010. – 2014. pokazuje kako samo 55 posto (Šveđana) vjeruje kako nikada nije opravdano pretjerano koristiti socijalne naknade.

Švedska je 2008.  imala višu razinu nejednakosti dohotka nego Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD i Kanada. Prije države blagostanja Skandinavija je imala niže razine nejednakosti.

Unatoč rastu stanovništva između 1950. i 2000. za dva milijuna, neto broj novih radnih mjesta u švedskom privatnom sektoru bio je nula. Od sredine 1970-tih i do druge polovice 1980-tih taj broj je čak bio negativan, s kulminacijom tijekom 1990-tih. Bio je to nedvosmisleni poziv na tržišne reforme koje je provila vlada Carla Bildta, a socijaldemokrati kasnije nisu imali izbora. Neto broj poslova u privatnom sektoru počeo je rasti nakon što je početkom 1990-tih došlo do pada neto broja zaposlenih u javnom sektoru (nabujalog još od 1960-tih).

Redefiniranje države blagostanja
 
Sanandaji zato poručuje kako treba izbjegavati sustave koji narušavaju radnu etiku i razinu osobne odgovornosti: "Kada država naraste previše i previše bude sklona preraspodjeli dohodaka od onih koji rade prema onima koji ne rade, temelji dobrog društva će se polako urušavati. Jednom kada se dobre norme ugroze, biti će teško ponovno ih ojačati".
 
Sanandaji je upozorio na posljedice rastuće države blagostanja, kada nabujali javni troškovi zdravstva, mirovina, socijalne skrbi i obrazovanja počinju zahtijevati sve veći prisilni odrezak torte koju svojim radom stvaraju porezni obveznici. Takav trend bilo je potrebno zaustaviti u trenutku kada su Švedska i Danska počele provoditi tržišne reforme. Država blagostanja nije ukinuta, nego je njezina veličina smanjena i redefinirana shodno tržišnim načelima.
 
Stoga bi bilo bi pogrešno pojednostavljeno zaključiti kako nas Sanandijeva knjiga vodi ka zaključku da sve socijalne programe i cijeli javni sektor treba ukinuti. Pitanje je u kojoj mjeri se država bavi nužnim okvirnim poslovima kako bi stvorila bolje propise za konkurentnije gospodarstvo. Pitanje je također kojoj mjeri država treba jamčiti barem minimum socijalne sigurnosti u pružanju javnih usluga, pa i nešto više od toga, uz uvjet da one nisu zamjena za radnu etiku i da je socijalni sustav pod jednakim uvjetima otvoren za konkurenciju iz privatnog sektora.