Gost komentator

KOMENTAR RAFAELA JURČEVIĆA

Kineski poučak o zlu komunizma i blagodatima ekonomskih sloboda

Jedan od najštetnijih i najubojitijih režima u povijesti je bio režim Mao Zedonga u Kini sredinom prošlog stoljeća. Iako ne postoje točne brojke, procjene govore kako je možda par desetaka milijuna života izgubljeno direktno ili indirektno kao posljedica dolaska komunista na vlast, otpočinjanja nasilnoga obračuna sa neistomišljenicima, kolektivizacije i kulturne revolucije. Ni dan danas komunistička Kina se nije odrekla Maova nasljeđa, iako je značajno promijenila politiku i priznaje kako je Veliki Kormilar radio strahovite greške u širenju revolucije.

Mao Zedong   FOTO:Screenshot YouTube
Piše: Republika.eu / Rafael Jurčević

Kineski komunistički i nacionalistički pokret Koumintang imaju svoje izvorište u filozofsko omladinskom pokretu Četvrti Svibnja iz vremena dinastije Qing. Nakon par stoljeća vladavine mandžurijske dinastije Qing, koja je postala izrazito nepopularna u većem dijelu naroda, a pogotovo kod pripadnika većinskoga naroda, Kina je vapila za institucionalnim, društvenim promjenama te političkom stabilnošću. Sukobi na Dvoru, između generala te stvarne vladarice zemlje bivše konkubine Cixi su doveli, uz agresivno postupanje zapadnjačkih sila, do raspada središnje vlasti, vladavine lokalnih warlordova, komadanja Kine na dijelove te početka agresije Japana na kinesko tlo. Među dijelom generala te upravitelja stvorilo se mišljenje kako Kini trebaju promjene koje bi modernizirale državu te omogućile uspješniju borbu protiv agresivnih stranih sila. No svaki pokret mirnoga evolutivnoga napretka institucija, davanja većih sloboda stanovništvu je ubrzo bio ugušen od strane dijela mandžurijske vodeće klase koja je mislila kako bi s tim promjenama izgubila veliki dio moći. Takav kruti stav vladajuće klase je uzrokovao pojavu raznih društava koji su se nasilno borili protiv vlasti, ali i pojavu nacionalističkih i komunističkih snaga školovanih u inozemstvu, koji su htjeli preuzeti strana iskustva u upravljanju državom.

Dio generala udruženih sa nacionalistima Sun Yat Sena je izveo revoluciju i svrgnuo dinastiju Qing, no ubrzo se pokazalo kako generali koji su prešli na stranu revolucionara nemaju ni najmanju namjeru dopustiti liberalizaciju ili demokratizaciju kineskoga društva. Nakon toga je opet došlo do stvaranja opozicijskoga pokreta, sada protiv generalskoga vodstva republike, a taj pokret je bio pod vodstvom kineskih nacionalista. Nakon smrti Sun Yat Sena i agresivne japanske politike prema Kini dolazi do raslojavanja kineskoga opozicijskoga pokreta na nacionaliste i komuniste. Nacionaliste su vodili generali školovani u Japanu pod vodstvom Chang Khai Sheka, a cilj im je bio ujediniti Kinu i provesti glavna načela Sun Yat Sena. Komunisti su u početku imali više vođa, no s vremenom je na vlast došao mladi revolucionar Mao Zedong, a glavni cilj im je bio provesti revoluciju kao u SSSR-u, iako su i sami bili svjesni kako kineske radničke snage praktički i nema. Nacionalisti i komunisti su s vremenom surađivali protiv vlasti, ali su s vremenom i žestoko ratovali. Jedino ih je borba protiv Japana mogla istinski ujediniti, no kad je Japan izgubio u ratu, došlo je do žestokoga sukoba u kojem su pobijedili komunisti.

Vladavina Chang Khai Sheka se bazirala na učvršćivanju svoje vlasti u odnosu na ostale generale, ni on nije bio spreman dopustiti veću liberalizaciju i demokratizaciju društva te stvoriti kvalitetnije institucije. Upravo su kineski komunisti koristili nezadovoljstvo nacionalističkih generala koji su se smatrali ugroženim jačanjem Changove moći, koristili su i mase koji su smatrali kako im se ekonomsko stanje pogoršalo u vrijeme vladavine Koumintanga. Politička nestabilnost, stalni ratovi između frakcija, državna ekonomija sa dopuštanjem monopola ljudima koji su podržavali vlast, te sve veća korupcija nacionalističkoga vodstva je izazivala ogromne inflacije, gubitak imovine stanovništva u Kini, te teško ekonomsko stanje koje je bilo veliki adut u komunističkim rukama. Obećavanje socijalne pravednosti, borbe protiv korumpiranih bogataša i monopolista je zasigurno izgledalo dobro u većem dijelu kineskoga seljaštva i građanstva tog vremena.

To stanje je dovelo do rata između nacionalista i komunista i uskraćivanja podrške SAD-a nacionalističkim snagama što je dovelo do toga da su se nacionalisti povukli na Tajvan, a komunisti su došli na vlast u ostatku Kine i brutalno se obračunali sa protivnicima. Počelo je jedno od najmračnijih doba u čovječanstvu, režim koji je ovisio o volji i hirevima jedne osobe kojeg su mnogi opisivali kao sadista koji uživa u mučenju čak i svojih najbližih i najodanijih suradnika. Nasilna kolektivizacija koja se pokazala potpuno promašenom, ubrzavanje politike rasta preko industrijalizacije i intervencionističke ekonomske politike određivanja koliko koji sektor mora rasti u kojem razdoblju i tko što mora proizvoditi je uzrokovala smrt milijuna ljudi. Čak i kad su statistike na terenu govorile kako je dobar dio zemlje stradao zbog politika Velikoga skoka naprijed, kineski komunisti se nisu izravno smjeli suprostaviti Mao Zedongu. Maova politika je bila ultraljevičarska, sa izazivanjem stalnih društvenih sukoba i korištenjem podrške masa kako bi učvrstio svoju apsolutističku vlast. Čak su se i oni koji su smatrani liberalnijim predstavnicima režima poput Zhou En laija gotovo uvijek bez pogovora povinovali Maovim odlukama i idejama. Jedino je Deng Xiaoping predstavljao određeno vrijeme opoziciju režimu i zbog toga bio isključen iz vođenja zemlje duži niz godina. S druge strane u Tajvanu je nacionalistička vladavina Koumintanga, podržana sa američkom ekonomskom i vojnom pomoći dovela do demokratizacije društva i postupne liberalizacije gospodarstva, to je Tajvan pretvorilo od represivnoga i krutoga sustava sa velikim državnim tvrtkama do azijskoga gospodarskoga tigra, koji je bio jedan od uzora Dengu kad je liberalizirao ekonomiju.

Nakon smrti Maoa, došlo je do vojnoga preuzimanja upravljanja državom, gdje je državu faktički preuzeo klan Denga. Deng je također pokušao reformirati državu kao i službenici i generali iz dinastije Qing sa postupnim davanjem sloboda, modernizacijom države, ali i očuvanjem političke stabilnosti, te političkoga monopola komunističkoga vodstva. Deng je najzaslužniji za povratak na privatno vlasništvo u poljoprivredi, razvijanje slobodnih ekonomskih zona koje su uzrokovale vrtoglavi gospodarski rast Kine. Obalna zona Kine od Šangaja do Shenzena, sa Hong Kongom i Macaom danas čini jedan od najrazvijenijih i ekonomski najslobodnijih dijelova svijeta. Kina je postala zemlja sa jeftinom radnom snagom koja je privlačila zapadna ulaganja i tehnologiju. Te ekonomske zone su toliko napredovale, da su izazivale ljevičarske snage u komunističkoj vlasti koje su prigovarale radi porasta kapitalizma u zemlji. Sa svima njima se Deng obračunao postupno, te stvorio sustav koji će Kinu vrlo vjerojatno pretvoriti u najsnažnije gospodarstvo svijeta. Ekonomske reforme su i dovele do porasta jačanja demokratskih i liberalnih snaga u Kini, što se vidjelo u prvim studentskim prosvjedima tijekom 90-ih, ali i danas u Hong Kongu. Budućnost će pokazati hoće li Kina imati snage postupno se demokratizirati i liberalizirati, te stvoriti vladavinu prava koja bi omogućila dugoročno ekonomski rast. U suprotnom bi joj se mogla dogoditi politička nestabilnost kao i u carskim vremenima.

Kineski primjer je savršen primjer koji govori što može doći u jednom društvu ako vladajuća klasa tog društva monopolizira vlast i ekonomiju. Uporno odbijanje postupnih reformi s kojima bi došlo do veće pluralnosti političkoga života i otvaranja ekonomskih sloboda, dovodi do povećanja političkih nestabilnosti, bijesa potlačenih dijelova društva i nasilnoga svrgavanja vlasti, te teror. Sve je to viđeno i u vrijeme Francuske revolucije, sa jakobinskim terorom, te terorom Crvene Armije poslije preuzimanja vlasti u Rusiji. Okretanje glave od marginalnih društvenih skupina koje prijete oduzimanjem sloboda stanovništvu i revoluciji također povećava mogućnost za teror u budućnosti. Velik dio građana i danas u 21. stoljeću nonšalantno komentira namjere određenih ekstremnih grupacija koje najavljuju nacionalizaciju, kolektivizaciju ekonomije te otvaranje Gologa Otoka, čak i danas u Hrvatskoj. S druge strane vidljivo je kako ekonomske slobode, prvo u Tajvanu i Hong Kongu mogu utjecati na druge zemlje da uvedu reforme ekonomije kao i Kina. A te ekonomske reforme otvaraju mogućnost jačanja moći srednje klase koja postupno traži sve veću političku moć u društvu, te se otvara put za dodatnu liberalizaciju i demokratizaciju cijeloga društva.