Gost komentator

KOMENTAR RAFAELA JURČEVIĆA

Neliberalni stavovi o liberalnosti referenduma

Protekli tjedan u političkom životu Hrvatske je obilježen sa otkazom savjetniku predsjednika Josipovića Dejanu Joviću zbog teksta u kojem referendum za nezavisnost Republike Hrvatske naziva neliberalnim. Nakon otkaza, val kritika se iz glavne oporbene stranke sručio na Ured Predsjednika, te je krenulo međusobno optuživanje tko je Dejana Jovića prvi zaposlio kao savjetnika u diplomaciji.

Dejan Jović, drugi s desna   FOTO:Igor Kralj/PIXSELL
Piše: Rafael Jurčević

Dejan Jović je od samih svojih početaka  djelovanja u javnom životu izrazito kontroverzan. Proglašavalo ga se britanskim čovjekom, osobom koja radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa, čak ga je i srpski list Blic proglasio jednim od 10 najmoćnijih Srba u svijetu (?!). Njegovi su stavovi o tome kako bi Hrvatska i Srbija trebali zajedno ući u EU jer bi se time spriječila moguća ucjena Hrvatske pri ulasku Srbije u EU, recenzija knjige o ulozi američke administracije u BIH koja je od određenih britanskih povjesničara i političkih krugova ocijenjena kao negiranje genocida u Srebrenici, te općenito stavovi o raspadu Jugoslavije ili referendumu u Britaniji bili predmet žestokih kritika u javnosti. Pri tome se Jović uvijek branio kako je neshvaćen ili  su ga kritičari krivo shvatili. 

U zadnjem tekstu Jović iznosi par zanimljivih tvrdnji. Jedna od njih je kako je škotski referendum pokazao da neki narodi možda i ne žele svoju državu, a druga je o liberalnosti referenduma na ovim prostorima. Prva tvrdnja se zasniva na tome kako je škotski referendum pokazao da Škoti ne žele svoju državu, te kako nisu istinite nacionalističke tvrdnje da svaki narod prirodno želi imati svoju državu. Pri tome jedino što ga priječi je protivljenje druge strane, koja tom narodu ne da pravo na nezavisnost. Kao dodatni argument tome se navodi i referendum u frankofonom dijelu Kanade Quebecu koji je odbio izlazak iz Kanade. No istina je da su škotski i kanadski referendumi izuzeci. Ti referendumi su jedni od rijetkih gdje je jedan narod odbio svoj dio države proglasiti samostalnim, a odbio ih je sa poprilično malom razlikom na referendumu. Ono što razlikuje škotski i kanadski referendum od ostalih referenduma je što su to rijetki slučajevi gdje savezne države dopuštaju referendume o nezavisnosti i gdje dopuštaju mogućnost  razgovorima o budućem ustroju države i položaju tih pokrajina unutar države u slučaju odbijanja referenduma. Sama ta činjenica smanjuje motiv manjinskih skupina za izlazak iz tih država jer smatraju kako im nikakva prava nisu ugrožena ostankom u tim državama, te kako im se formiranje vlastite države ne isplati, u prvom redu ekonomski. No čak ni ta činjenica ne jamči kako neće na sljedećim referendumima u Škotskoj i Quebecu dobiti strana koja se zalaže za samostalnost. U svim ostalim primjerima, etničke skupine teže samostalnosti bilo preko povećavanja ovlasti svojih regija u nekoj državi što smatraju prvom fazom odvajanja ili otvorenoga zalaganja za nezavisnost. Dobar dio njih je načelno protiv samostalnosti, ne zbog nedostatka želje za nezavisnošću, već zbog toga što smatraju kako realpolitički nije moguće trenutno ostvariti nezavisnost. Samim time tvrdnja kako narodi možda i ne žele samostalnost nije ni približno dokazana.

Druga tvrdnja jest kako je svaki referendum na ovim prostorima, osim crnogorskoga referenduma prije par godina, bio neliberalan. Iako nisu bili nedemokratski jer je ipak većina imala pravo odabrati što želi. Referendumi su bili tobože neliberalni jer je vladala atmosfera straha i nasilja gdje jedna strana nije mogla izraziti svoje mišljenje. No čak i da je postojala veća mogućnost izražavanja onih koji su željeli ostanak u Jugoslaviji, rezultati bi vrlo vjerojatni slični jer je velika većina građana Hrvatske, kao i Hrvata i Bošnjaka u BIH, bila izrazito za odvajanje. Isto kao što je i velika većina građana Crne Gore bila za ostanak u Jugoslaviji. Treba dodati i kako su Hrvati birali između suverenosti Hrvatske koja je mogla značiti i ostanak u konfederaciji sa ostalim jugoslavenskim republikama, u odnosu na dotadašnji federalni sustav koji je već bio temeljito nagrižen nasilnim promjenama preko jogurt revolucije. Također i sam kontekst događanja kazuje kako atmosfera nije stvarana u većoj mjeri od vlasti, već je nastala kao posljedica situacije u kojoj se Hrvatska našla tada. S jedne strane unutarnja pobuna, te agresivno djelovanje savezne vojske koja je stala na suprotnu stranu, te vodstva druge republike. Potpuno je iluzorno za očekivati kako bi atmosfera mogla tada biti različita od one koja je vladala, te kako je uopće postojala alternativa referendumu u tom trenutku. Druga stvar je referendum u Crnoj Gori prije par godina koji Jović naziva liberalnim. Taj referendum je jedini referendum na kojem je vrijedilo pravilo o tome da je potrebno 55% glasova za kako bi referendum prošao, zbog pritiska europskih institucija kako bi ugodili jednoj strani. Također je bio popraćen i velikim sukobima oko toga tko ima pravo dati glas. Na kraju veliki broj Srba podrijetlom iz Crne Gore nije imao pravo dati glas na tom referendumu, a referendum su obilježile i optužbe na račun aktualne vlasti da je kupovala i namještala glasove. Sama atmosfera također nije bila ništa bolja od drugih referenduma na ovim prostorima. Oni koji imaju dobro sjećanje će se sjetiti optužbi preko mitinga s jedne i druge strane. No to također ne znači kako se referendum nije trebao održati ili kako bi se ga se trebalo smatrati neliberalnim ili nedemokratskim. 

Referendum kao demokratski način odlučivanja građana u kojoj državnoj zajednici žele živjeti bi i trebao biti vrhovni liberalni princip i svetinja. Samim time stav o neliberalnosti većine referenduma gubi na vrijednosti. Jedino u slučaju prijetnje oružjem ili lažiranja glasova, te mogućem ugrožavanju sloboda manjinskih grupa u društvu referendumi o samostalnosti se mogu smatrati neliberalnim. U ostalim slučajevima su referendumi uglavnom jedini liberalni i demokratski način rješavanja nacionalnih pitanja određenih etničkih grupa ili pitanja načina uređivanja države između regija, federalnih jedinica i slično. U velikoj većini primjera referenduma o samostalnosti ne postoji niti jedan razlog zašto bi liberali trebali biti protiv referenduma, a pogotovo kada se radi o referendumima pokrajina koje po Ustavu imaju pravo na odvajanje i gdje nema prisile. Niti postoje razlozi zašto bi se ti referendumi trebali smatrati neliberalnim.