Gost komentator

KOMENTAR RAFAELA JURČEVIĆA

Antiamerikanizam kao pomodni hir ili utemeljeni stav?

Rušenje tornjeva blizanaca u New Yorku je ujedinilo veći dio svijeta u potpori Sjedinjenim Američkim Državama. Na krilima te podrške Busheva administracija ulazi u dva rata. Drugi rat pokrenut u Iraku je bio koban za američki ugled u svijetu. Ne samo što se pokazalo da nije bilo razloga za ulazak u rat, već je i sam rat izazvao velika stradanja i velike financijske troškove. Ni izbor novoga predsjednika u holivudskom stilu nije bitnije popravio američki ugled i popularnost u svijetu. Čak se i u tradicionalno prozapadnoj hrvatskoj javnosti događa sve veći raskorak između sve većih antizapadnjačkih stavova u dobrom dijelu javnosti, te sve servilnije državne vanjske politike koja je pretvorila Hrvatsku u lokalnoga dobavljača oružja.

Barack Obama, predsjednik SAD   FOTO:Olivier Douliery/DPA/PIXSELL
Piše: Republika.eu / Rafael Jurčević

Prijedlog State Departmenta o intervenciji u Siriji, zbog navodnoga korištenja kemijskoga oružja od strane Assadovoga režima, je izazvao veliko protivljenje u američkoj i britanskoj javnosti. Svaka najava o američkoj intervenciji u startu dobije više protivnika nego simpatizera. No s druge strane humanitarna katastrofa Jezida, kršćana i ostalih pod brutalnom vladavinom Islamske Države je pokazala kako su čak i protivnici intervencija bili svjesni da jedino SAD imaju snagu vojno intervenirati i zaustaviti pokolj manjina. Promjena stava kod protivnika američkih intervencija, naravno nije došla bez opetovanoga ponavljanja kako je za stvaranje islamskoga kalifata i terorizma najviše kriva američka politika. Također i kod drugih kriznih žarišta kroz povijest i u sadašnjosti se također najviše krivi "imperijalistička" američka politika koja uzrokuje ratove, nasilja i izaziva radikalizam. No pravo je pitanje da li primjeri to dokazuju?

Novi islamistički pokreti u arapskim zemljama doživljavaju veliku popularnost u širim masama nakon arapskih poraza u ratovima protiv Izraela. Arapske zemlje su tada vođene uglavnom od nacionalističkih panarapskih sekularnijih socijalističkih vojnih pučista. Panarapski nacionalizam je izgubio masovniju potporu nakon vojnih poraza, socijalistički pokušaji nacionalizacije i industrijalizacije su doživjeli krah, a sekularniji pristup smanjivanja utjecaja vjere i vjerskih službenika na odgoj, obrazovanje i zakone tih zemalja je izazvao veliku oporbu u tim društvima. Prema tvrdnjama mladog znanstvenika Tarika Kulenovića, autora knjige "Politički islam", razlog velike popularnosti novih islamističkih pokreta je taj što su nedemokratski režimi strogo zabranili bilo kakvu vrstu oporbe. Islamistički pokreti su se uglavnom koncentrirali kod mladog gradskoga stanovništva u džamijama. Bavili su se socijalnim radom među masama i time stvorili puno veću političku bazu za budućnost, nego liberalniji pokreti u arapskim zemljama koji zbog represije nisu mogli stvarati svoju političku bazu. Raspad režima nakon arapskoga proljeća je pokazao kako su upravo islamistički pokreti postali glavna snaga u svim državama gdje su održani slobodni izbori, dok su liberalno sekularniji pokreti ili arapskonacionalistički izgubili veliki dio utjecaja. Krivnju za razvoj islamizma u tim zemljama teško može snositi američka politika, jer većinu arapskih nedemokratskih država je povezivala upravo mržnja prema SAD-u. Batistički režimi u Siriji i Iraku su uglavnom bili antiamerički orijentirani i u dobrim odnosima sa SSSR-om, kao i naserovski Egipat ili Muamaar al-Gaddafi.

Američko podržavanje mudžahedina u afganistanskom ratu 80-ih se često tumači kao razlog stvaranja radikalnoga islamizma od američke strane. No mudžahedinski otpor je upravo nastao zbog sovjetske okupacije i vojne intervencije u prvom redu, a ne zbog američke. Da nije bilo sovjetske vojne intervencije i sovjetskoga imperijalizma na području druge države, ne bi se velik broj mladih islamskih boraca iz svih dijelova svijeta okupio u toj zemlji i radikalizirao do ove mjere. Nakon sovjetskoga povlačenja dolazi do odvajanja među mudžahedinskim borcima. Dominantnija i umjerenija opcija vlada prvih godina, no dolazi do formiranja talibanskih jedinica pod pokroviteljstvom pakistanskih službi te saudijskih financija. Ta do tad nepoznata opcija vojno osvaja Afganistan, sve dok je američka intervencija nije svrgnula sa vlasti. Jedine zemlje koje su podržavale talibane su bili Pakistan, UAE i Saudijska Arabija. Bez obzira na to što su te zemlje manje ili više američki saveznici, Amerikanci su uglavnom podržavali umjereniju struju Sjevernoga Saveza, dok su se protiv talibana i njima pridružene Al-Qaede gotovo pa uvijek oštro borili. Drugi primjer je stvaranje islamskoga kalifata na prostoru Iraka i Sirije. U trenutku kada su oporbene strane u sukobu bile u velikoj ofanzivi, američka vojna intervencija je mogla konačno svladati nedemokratski Assadov režim i omogućiti umjerenijim opcijama da dođu na vlast nakon završetka rata. No tek nakon odbijanja američke intervencije dolazi do preokreta u ratu gdje jača državna vlast s jedne strane, a među oporbenim snagama dolazi do jačanja radikalnih struja. Iako se američka politika optužuje kao razlog jačanja radikalnih grupa u tom ratu, s druge strane upravo je američka vojna intervencija mogla spriječiti jačanje radikalnijih struja. Vojna intervencija iranskih snaga i libanonskih paramilitarnih snaga u tom ratu, te podrška Rusije sirijskom režimu uglavnom nije naišla na nikakve reakcije.

Kritiziranje američke politike se također temelji na tome što su svrgnuli Saddama Husseina sa vlasti, pomogli svrgavanju Gaddafija ili navodno pomagali rušenju ostalih nedemokratskih režima po arapskim zemljama. Zaboravlja se kako se u većini slučajeva radi o diktatorima koji su desetljećima nasilno vladali tim zemljama. Diktatorima koji su dolazili uglavnom iz manjinskih etničkih ili vjerskih skupina i koji su svojom politikom isključili većinske narode iz političke, pa i ekonomske moći tih zemalja. Zaboravlja se kako su neki od tih diktatora također bili izrazito brutalni, pa su se koristili terorizmom ili genocidom u sprovođenju svoje vlasti. S druge strane buđenje arapskoga naroda koje je nastalo zbog teške ekonomske situacije i političke isključenosti bi vrlo vjerojatno počelo i bez svrgavanja Husseina. Za očekivati je kako bi se šijiti i Kurdi pobunili, te bi došlo do pobune i eventualno rata kao i u sirijskom slučaju. Također i sukobi u arapskim zemljama nakon pada režima nisu posljedica isključivo američkih intervencija nego sukoba lokalnih plemenskih lidera, umjereno islamističkih opcija i starih vojnih struktura koji se opet žele vratiti na vlast.

Podržavanje američkih intervencija je izrazito nepopularno u većem dijelu javnosti kad se radi o slučajevima u drugim zemljama. No kad se radi o domaćem terenu, upravo će ti isti kritičari američkih intervencija kritizirati američku administraciju što nije na početku rata 90-ih vojno intervenirala protiv JNA. Sa druge strane kritičari američkih vojnih intervencija i imperijalizma ni približno neće reagirati kad nezapadne zemlje vojno interveniraju u tuđim zemljama. Uz kritiziranje američke politike kao glavnoga uzročnika svih globalnih problema, popularno je postalo i navodno širenje neoliberalizma američkom vojnom silom. Iako praksa govori upravo suprotno. Također se i kritizira i sama demokracija, te liberalne vrijednosti na kojima počiva Zapad. No kao i u primjerima vojnih intervencija, opet dolazi do slične situacije. Dobar dio onih koji kritizira što u Hrvatskoj ili zapadnim zemljama nema veće slobode medija, to što su političari korumpirani ili što manjine nemaju veća prava, potpuno zaboravljaju da u zemljama koje podržavaju ne postoji sloboda medija, slobodno pravosuđe, a o pravima manjima da i ne govorimo. Američka vanjska politika čini strahovite greške u mandatima dva zadnja predsjednika. Prijašnje američke administracije su također činile određene greške, no sve više i više dolazi do pretjerivanja u kritikama američke vanjske politike. Gotova svaka diplomatska akcija ili inicijativa SAD-a se odbacuje u startu, dok se svi protivnici američke politike bez obzira bili trećesvjetski diktatori ili ne, glorificiraju kao - zaštitnici slobode. Što bi u konačnici moglo imati i pogubne efekte u budućnosti.