Gospodarstvo

NA PUTU PREMA DOLJE

Može li država uopće bankrotirati? Naravno da može!

Bankrot je opet vruća tema, o njemu pišu danas nacionalni dnevni listovi i vodeći portali. No, u tom rašomonu ima i dosta dezinformacija. Neki navode da država, zapravo, ne može bankrotirati. To nije točno, iako se bankrot države ponešto razlikuje od bankrota trgovačkog društva.

Ilustracija   FOTO:Goran Ferbezar/PIXSELL
Piše: Republika.eu / Dnevno.hr

"Zadnjih dana po dnevnim novinama ponovno naširoko čitamo gluposti tipa kako će 'Hrvatska bankrotirati', uz nabrajanje katastrofičnih posljedica istog. Kao prvo i prvo, država uopće ne može bankrotirati – nad državom se kao suverenim entitetom ne može napraviti stečajni postupak", piše dr. Goran Vojković s prometnog fakulteta za Dubrovački dnevnik, u članku kojeg potpisuje moj najdraži kolega Nikša Klečak, a zatim nastavlja: "Država samo izjavi da privremeno ne može servisirati svoje obveze. I to je to. Dogodilo se Jugoslaviji 2-3 puta u 70 godina, svi stariji od 40 su takav događaj doživjeli, i nije se radi toga raspala, nego iz drugih razloga".

Ne znam na čemu je točno dotični profesor doktorirao, ali na ekonomiji zacijelo ne. Naravno da se nad državama provode stečajni postupci, samo se oni ponešto razlikuju od stečajnog postupka nad tvrtkom - ali princip je isti. Profesor, kako izgleda, brka pojmove "bankrota" i "likvidacije": bankrot, naravno, ne podrazumijeva likvidaciju poduzeća. Bankrotirao je i General Motors pred koju godinu, i Chrysler, pa i dalje rade. Bankrot ne podrazumijeva prestanak postojanja pojedinca, tvrtke, ili države - najčešće tek otpis dugova i novi početak uz reogranizaciju. Istina, treba napomenuti da bankrot države nije isto što i bankrot tvrtke - zato se za bankrot države u engleskom govornom području koristi pojam "sovereign default", za razliku od bankrota kao takvog koji je samo "default". Nad suverenom državom, dakle, nije moguće provesti ovrhu, ali je moguće blokirati joj sredstva u inozemstvu i račune preko kojih vrši plaćanja i provesti stečajni postupak koji uključuje dogovor s kreditorima. Ali definitivno je dezinformacija da država ne može bankrotirati! "Država ne može bankrotirati nego samo proglasiti nemogćnost servisiranja obaveza" je rečenica koja je i više nego besmislena - bankrot po definiciji upravo i jest nemogućnost servisiranja obaveza! Treba ga razlikovati od nelikvidnosti, koja je kratkotrajna nemogućnost otplate, i rješava se zaduživanjem ili reprogramom duga, ali kod Jugoslavije se radilo upravo o bankrotu - a upravo o tome će se vjerojatno raditi i kod Hrvatske za koju godinu: po procjenama Deutsche bank, vjerojatnost da Hrvatska bankrotira unutar pet godina je trenutno oko 25%. Ispred nas je tek par država, praktički propala Argentina i socijalistička Venezuela, potom susjedna, prijateljska i nesrvrstana Srbija, notorna Grčka, zaraćena Ukrajina...

Usto, dezinformacija je da se Jugoslavija zbog toga nije raspala: ona se, naprotiv, raspala upravo zbog - bankrota. Posljedice tog bankrota - nestašice, hiperinflacija, beznađe, osjećaj egzistencijalne nesigurnosti, pad standarda za preko 30% nezabilježen u modernoj povijesti Europe u mirnodopsko vrijeme, nemoć države da riješi i jedan problem svog stanovništva od opskrbe do izdavanja građevnih dozvola, kriza kojoj se više nitko krajem osamdesetih nije sjećao početka i nitko joj nije vidio kraj - sve je to stvorilo plodno tlo za dolazak Miloševića. Socijalne tenzije su prerasle u etničke: kao što je bankrot Njemačke 1933. doveo na vlast Hitlera, tako je i bankrot Jugoslavije izrodio Miloševića i velikosrpski projekt. U dugotrajnim krizama dolazi do suspenzije demokracije, narod traži autoritarnog vođu, čvrstu ruku, a svoje probleme u pravilu projicira na vanjske neprijatelje: Židove, "Šiptare", NWO, svjetsku vladu, Hrvate ("ustaše") i Slovence, Vatikan, imperijaliste... Zato je tvrdnja iznesena u tom članku, kako to nije ništa strašno, samo strašno glupa. Bankrot SSSR-a krajem osamdesetih je također kumovao njegovom raspadu, a onaj kasniji pod Jeljcinom dolasku na vlast Putina. Kriza u Grčkoj, koja je došla do ruba bankrota, izbacila je na površinu dvije političke snage, otvoreno fašističku "zlatnu zoru" i njihov lijevi komunistički pandan, u osnovi jednako zloćudan i poguban po slobodu i demokraciju, samo uz nešto veće sposobnosti mimikrije zla (kako to kod komunista inače bude).

Bankrot jest nešto strašno

Bankrot nije ništa strašno? O, da, jest. Preživjeli smo, kažete, osamdesete? Jesmo, uz cijenu rata koji je upravo proizašao iz bankrota. Istina, Jugoslavija bi se raspala i bez toga, ali na drugi način i vjerojatno bez krvi. Bankrot jest i te kako nešto strašno: prate ga nemogućnost isplate mirovina i plaća, velike nestašice, ali često i nasilje i socijalni nemiri. U Jugoslaviji nasilja nije bilo, jer je sistem amortizirao socijalno nezadovoljstvo kroz brojne ventile: tolerirala su se lažna bolovanja, slalo se višak zaposlenih u prijevremenu mirovinu, tolerirao se substandardni rad odnosno nerad po sistemu "kakva plata takva vrata". Cvjetala je "siva ekonomija", odnosno sitni prekogranični šverc kojim je osiromašena socijalistička radnička klasa popunjavala svoje "minimalce" od dvjesto maraka (srednja klasa u Jugoslaviji, suprotno raširenim mitovima, praktički nije postojala) i rad u fušu, bile su rasprostranjene krađe iz poduzeća, a maha je uzelo i masovno neplaćanje računa kao jedan vid erozije građanske discipline koji se održao sve do danas. Sve je to spriječilo eksploziju... Država je sve to tolerirala, jer je morala, suočena s vlastitim nefunkcioniranjem, ostaviti građanima mogućnost da "na crno" riješe svoje egzistencijalne probleme koje nisu mogli riješavati kroz institucionalizirani socijalni i pravni sustav države koji se uslijed bankrota raspao.

"Večernji" također podsjeća na ono o čemu smo pisali u travnju, a malo je poznato: da je Jugoslavija bankrotirala 1982. godine, preuzevši dosta podataka (i nekoliko pasusa) iz mog teksta "Jugoslavija u brojkama", napose one uzete iz statističkog godišnjaka Jugoslavije i Bilandžićeve knjige "Moderna hrvatska povijest". Ja sam doduše kao godinu proglašenja bankrota naveo 1983., jer se tako vodi i na popisu svih država koje su ikad proglasile bankrot, odnosno ako ga i nisu proglasile nisu mogle plaćati dospjele obaveze, a koji je dostupan na internetu.

Mnogi i danas žive u "denialu", što je vidljivo po reakcijama na taj tekst: obično se, kad se spomene taj bankrot, krene u diskusije o tome kako je Jugoslavija bila raj za (ne)radnike, i kako "sitni" problemi s nestašicama goriva, struje i svih uvoznih proizvoda i sirovina - što je praktički potpuno prekinulo i proizvodnju gotovo svega u tadašnjoj Jugoslaviji, ili bar svega za što su se koristile uvozne sirovine, nisu bili ništa ozbiljno. Međutim, bili su: o tome najbolje svjedoči hiperinflacija iz osamdesetih, koja je uvijek jasan pokazatelj bankrota. Kad se države više ne mogu financirati kreditima, prelaze na inflatorno financiranje: jednostavno, da bi isplatile plaće državnim i javnim službama, prisiljene su novčanice "izmisliti". Prva velika hiperinflacija je bila ona njemačka iz dvadesetih, također potaknuta nemogućnošću Njemačke da otplati svoje dugove, odnosno ratne reparacije. Za utjehu jugonostalgičarima: kroz bankrot je već jednom prošla i današnja Hrvatska, ratne 1993. godine. Istina, tada ga nismo bitnije zapazili - upravo zbog rata.

Točno je pak ono što "Večernjak" piše, da Jugoslavija taj bankrot nikad nije objavila svojim stanovnicima, no drugi jesu. O tome su pisali mnogi svjetski mediji, pa ćete i danas naći na internet stranicama "New York Timesa" članke o tome, a i nekoliko knjiga i znanstvenih radova američkih autora koji se bave bankrotom SFRJ. Bankrot ne mora nužno proglasiti sam dužnik: dovoljno je da to urade vjerovnici koji svoja potraživanja ne mogu naplatiti.

Kad bankrotirate, vaš dug je - nenaplativ

No Vojkovićev članak sadrži i druge posve pogrešne konstatacije: "mi uopće (još) nismo visoko zadužena zemlja i možemo se uredno zaduživati još godinama. Dati kredit državi je najsigurniji kredit uopće. Pitate se zašto? Zašto će netko davati kredite Hrvatskoj, uredno i relativno bez problema, samo uz sve veću kamatu. Jednostavno je – dati kredit državi je najsigurniji kredit uopće. Taj kredit ne samo da nadživi političke promjene, već nadživi i državu samu. Malo se reprogramira, malo se otpišu kamate, ali općenito što imate više problema s vraćanjem – u konačnici više platite," piše u tom tekstu.

To je posve pogrešno. Kad bankrotirate, vaš dug je - nenaplativ. Vjerovnici su izgubili novac. Dok god se dug države ili bilo koga drugog smatra naplativim, nema bankrota. Zato su i priče o tome kako je Jugoslavija bila "razmjerno malo dužna" neutemeljene: ako ne možete vraćati svoj dug, i ako ga vjerovnici nemaju odakle naplatiti, onda naravno da ste prezaduženi. Jugoslaviji je pariški klub otpisao velik dio duga, a to se desilo i s Grčkom. Zašto bi se vjerovnici odrekli dijela svojih potraživanja? Jer ako vide da se ne mogu naplatiti u cijelosti, da jednostavno nemaju odakle, najčešće će radije uzeti koliko mogu, bez da pošalju firmu ili državu u kaos u kom vjerojatno neće naplatiti baš ništa. Država se može i dalje zaduživati, ali po većoj kamati? Kad dođe do bankrota, onda više ne može. A da je Hrvatska po svim kriterijima danas prezadužena, jest.

Pogrešan je i slijedeći navod: "Dakle, dug države se veže za teritorij i ljude koji žive na teritoriju onih koji su kredit uzeli. Pa će netko, možda oko 2100. i neke godine vratiti koji današnji kredit. S kamatama, u trostrukom iznosu". Ne, naprotiv. Ako dužnik ne može vratiti svoj stambeni kredit, nema posao, a kuća ne vrijedi koliko iznosi kredit zbog pada cijena, banka će se morati zadovoljiti s onoliko koliko može dobiti. Isto je s državama: Nitko, baš nitko, neće današnji dug vraćati 2100. godine. On će se ili naplatiti u roku, ili reprogramirati, ili - najvjerojatnije - dijelom otpisati. Naoko, otpis duga nije loše rješenje? Jest, jer ste označeni kao "loš dužnik" i više nećete moći dobivati kredite. A bez njih, nema razvoja... Usto, nismo više u socijalizmu, kad su kredite uzimale i tvrtke i republike a kad se nisu mogli vratiti pali su na sve građane. Dugovi danas imaju ime i prezime: ako ja ne vratim svoj stambeni kredit, sigurno ga vi nećete morati platiti umjesto mene, samo će mi banka uzeti stan. Ako država ne može platiti svoje dugove? To je malo složeniji problem, ali sigurno ih neće vraćati naši potomci za sto godina.

Što je točno famozni "bankrot države"

No na kraju, što je točno famozni "bankrot države", "Sovereign default"? To je, po definiciji, nemogućnost vlade suverene države  da u cijelosti plati svoj dug - upravo ono za što Vojković kaže da "nije bankrot". Može i ne mora biti popraćen formalnim priznanjem države o nemogućnosti otplate u cijelosti ili djelomično. Ukoliko vlada odbije proglasiti bankrot, a de fakto se u njemu nalazi, postoji i izraz "nacionalna insolventnost": Sjećate li se izraza iz osamdesetih, "nelikvidne banke"? Tada su mnogi ostali bez ušteđevina. Naravno, ako ste nelikvidni, niste banka nego ste bankrot: "nelikvidne banke" su bile još jedno od socijalističkih čudesa koja svijet nije poznavao. Većinom se o "bankrotu države" u užem smislu govori samo u slučaju kad država po dospijeću ne može isplatiti kupce svojih obveznica, kao osnovnog dužničkog instrumenta države. Često države u bankrotu, kad više ne mogu posuđivati novac, prelaze na spomenuto "inflatorno financiranje", odnosno tiskanje novca koji nema pokriće u realnoj ekonomiji, kako bi mogle isplatiti svoje dugove prema unutarnjim dobavljačima, građanima koji rade za državu, umirovljenicima... no na taj način nije moguće platiti vanjski dug koji je u dolarima ili eurima. Spomenutom bankrotu Jugoslavije je, uostalom, najviše kumovao ogroman porast tečaja dolara prema marki početkom Reaganove ere, kad je ona naglo pala s 1.7 na preko tri marke za dolar: time se dug Jugoslavije u svega godinu dana praktički udvostručio, slično kao kod vlasnika kredita u švicarskim francima u naše vrijeme.

Ponekad vlade součene s bankrotom devalviraju svoju valutu ili je vezuju uz zlato ili druge valute po fiksnom tečaju: i toga se sjećamo. To isto nije "bankrot" u užem smislu, jer tada država i dalje može plaćati obaveze, ali je svakako korak do njega.

I na kraju, pogrešna je posve i tvrdnja da će "srednja klasa praktično nestati": bilo bi dobro kad bi itko od ljudi koji u ovoj državi koji vole lamentirati o srednjoj klasi pročitao nekog Boga i prestao je brkati s radničkom klasom: Izraz "srednja klasa" je izvorno označavao tek rođenu buržoaziju, a i danas se odnosi isključivo na one koji su iznad radničke klase, koja uvijek i svugdje čini veliku većinu stanovništva, a ispod (nekad) aristrokacije odnosno (danas) industrijalaca i tajkuna. Dakle dobro stojeće privatnike, uspješne liječnike i pravnike. Građansku klasu, koja stoji na pola puta između svijeta rada i svijeta novca, zato se i zove "srednja", ne zbog aritmetičke sredine primanja. Takvih je u Jugoslaviji, s njenih svega 8% visokoobrazovanih u radnoj snazi i vrlo malo privatnih firmi, klinika i sličnog, bilo jako malo: borba protiv "sitne buržoazije" i "kulaka" je tu klasu uništila u startu, i ona se danas tek rađa 

"Nakon par ciklusa "bankrota", država će doći na svoj optimum - gdje će se stvari "izravnati", s vrlo malim razlikama u plaćama između ljudi, osim malog broja iznimno bogatih, recimo s mirovinama od 150 i plaćama od 300 €, u zemlji koja će živjeti od turizma, izvoza trupaca i slično. Uostalom, plaće u Kini rastu, netko će sutra trebati i jeftine košulje šiti za bogate Kineze. Srednja klasa će praktično nestati. Moguće da će dobar dio Hrvata biti čak i sretan takvim scenarijem, neće vidjeti da susjed ima više. Oni bogati će se uredno skloniti s vidika javnosti – kao što je to radila partijska vrhuška sa svojim vilama i lovištima prije 1990. godine, nije da nemamo iskustva", kaže autor. Naravno da neće. Mnoge države su još ne tako davno bile u bankrotu, pa i jedna superbogata Njemačka ili ekonomski nevjerojatno uspješni Čile. A turizam uopće nije nešto loše - svakako je profitabilniji od Obrovaca i tvornica kemijskih olovaka. No uzroci bankrota su priča za sebe, pa neka ostanu za drugi put: za sad, dovoljno je reći da svi bankroti svih država imaju svoje temelje u populističkim politikama dijeljenja nezarađenog novca, visokim i neodrživim socijalnim povlasticama, korupciji, lošem upravljanju, ali i u mentalitetu stanovništva - nesklonosti životu od rada i sklonosti životu od rente, što najbolje pokazuju vječno problematične Italija i Grčka. Put do izlaska vodi samo i jedino preko prepuštanja ekonomije privatnom sektoru, jer tada svatko odgovara sam za svoje poslovanje, i tada bankrotira samo on, a ne cijela država. "Proizvodnja" koju mnogi prizivaju nije spasila ni Detroit ni Jugoslaviju od bankrota: puna skladišta neprodanih proizvoda su najkraći put do bankrota. Povijest dvadesetog stoljeća, od SSSR-a do Venezuele i od Jugoslavije do Argentine, pokazuje da socijalistički eksperimenti uvijek u konačnici vode u bankrot. Ili, kako je to lijepo rekla Maggie Thatcher, "problem sa socijalizmom je što ćete kad-tad ostati bez tuđeg novca". Financirali njime gradnju tvornica koje neće nikad vratiti uloženi novac ili ga bacili u rijeku, manje više je svejedno (Jugoslavija bi bolje prošla da je na papiru nacrtala sve one silne tvornice koje je gradila sedamdesetih, posuđeni novac bi joj ostao na računu).

Dok god svi u državi ne shvate i prihvate da u Jadranu nema nafte, da neće doći nikakav Šeik koji će nam pokloniti milijarde, da novac ne pada s neba niti se tiska u tiskarama novca, da proizvodi moraju imati i kupca ako želite vratiti ulaganje u industriju, da široka zloupotreba socijalnih prava i povlastica nije "solidarnost" sa siromašnima nego omča oko vrata, da milijun zaposlenih u realnom sektoru ne može hraniti pola milijuna uhljeba koji imaju radno mjesto a ne i stvaran posao i milijun i po umirovljenika, i da bez rada, štednje, odricanja i, prije svega, bez svačije vlastite odgovornosti za vlastitu dobrobit i vlastiti život umjesto prozivanja države (dakle sugrađana) da nam osiguraju ova ili ona "prava" uz potpunu socijalnu neosjetljivost za one koji u konačnici sve to moraju i zaraditi nema izlaska iz začaranog kruga. Za vlastiti neuspjeh, uostalom, nitko nema pravo kriviti ikog osim sebe. Da parafraziram Tolstoja, sve uspješne države su nalik jedna drugoj, svaka propala država je propala na svoj vlastiti način. Do neuspjeha vodi mnogo puteva, do uspjeha samo jedan, koji uključuje red, rad, i disciplinu, i nema prečica. 

 

IZVOR: Dnevno.hr