Gost komentator

KOMENTAR RAFAELA JURČEVIĆA

Privatizacija sportskih klubova - da ili ne?

Kraj ljeta i početak jeseni označava svake godine i početak ligaških natjecanja u svim sportovima. S obzirom na slabosti domaćih liga, svi se uspješniji sportski timovi orijentiraju na europska natjecanja. U većini se sportova naši klubovi, navijači i mediji rado prisjećaju starih slavnih dana. Spominju se velike utakmice, veliki trofeji i slavni dani kad smo u svim sportovima dominirali europskim natjecanjima. Što su iz godine u godinu tužniji rezultati naših sportskih timova u Europi, doza patetike i prisjećanja se intenzivnije povećava.

Privatizacija sportskih klubova - da ili ne?   FOTO:Igor Kralj/PIXSELL
Piše: Borislav Ristić / Republika.eu

Sve do raspada socijalističke Jugoslavije naši su klubovi u većini sportova igrali bitnu ulogu u europskim natjecanjima. U nogometu su Hajduk i Dinamo, kao i Rijeka znali otići daleko u europskim natjecanjima. Jugoslavenska liga je po kvaliteti konstantno spadala među top 10 liga. Košarka je još uspješnija priča, Cibona je dva puta bila europski prvak, Jugoplastika je i službeno najbolja euroligaška momčad svih vremena. Dok je Zadar standardno ostvarivao velike rezultate u Jugoslaviji i Europi, jedno vrijeme čak i Šibenka. U rukometu su uspješni bili Partizan iz Bjelovara i RK Zagreb pred raspad države. U vaterpolu su i Mladost, Jug te Jadran osvajali europske titule. Dobri su rezultati ostali i u vrijeme 90-ih. HNL je bila jedno vrijeme 13. liga u Europi sa standardnim sudionicima Lige Prvaka, košarka se nekako i držala, rukomet i vaterpolo su zadržali staru snagu. No od 2000-ih dolazi do potopa u većini sportova. 

Naši su sportski timovi uglavnom do tog trenutka bili financirani od strane gradova, gradskih poduzeća, javnih tvrtki i poslije privatnika koji su bili usko povezani sa vlasti. Timovi su prvo služili kao način na koji se kupovao socijalni mir i lažna slika veličine u bivšem sustavu, dok je 90-ih značio način prezentacije mlade države. Preskupi i mutni transferi, netransparentno poslovanje su praktički dokrajčili naše sportske kolektive početkom prošloga desetljeća. Čak ni dan danas većina njih nije izašla iz dugova. Dok je u bivšoj državi po pričama određenih komunističkih moćnika bilo normalno financirati klubove tako što se uzimao novac čak i brodogradilištima (?!) ili je većina javnih tvrtki morala financirati nacionalne projekte poput NK Croatie, više nije moguće tako poslovati. Dobar dio sportskih zaljubljenika za ovakvo stanje optužuje sve od političara, kapitalizma, propaloga društva i tranzicije, no prava je istina da je problem u- neriješenim vlasničkim odnosima. 

Velika većina klubova je ustrojena tako kao da nikad nismo izašli iz samoupravnoga socijalističkoga sustava. Nepostojanje jasne vlasničke strukture omogućuje lokalnim šerifima povezanim sa političkim strukturama upravljanje klubovima bez da su kupili dionice tih klubova. Većina njih nema nikakvoga interesa ulagati vlastiti novac racionalno u klubove kad ne odgovaraju vlastitim novcem za propast klubova. Većina njih i nema interesa upravljati odgovorno klubom, dovoditi prave trenere te igrače jer klubovi uglavnom služe kao igračka za iskorištavanje i menadžerske igre. Iako je prije par godina donesen Zakon o sportu većina klubova nisu postala sportska dioničarska društva

Posebni su primjeri Hajduka i Dinama. Hajduk je sportsko dioničarsko društvo, u vlasništvu grada koji se praktički odrekao upravljanja svojim vlasništvom. Manjinski dioničari (Naš Hajduk) upravljaju nadzornim odborom, klubu kronično fali novca za funkcioniranje, a zadržavanje mladih talentiranih igrača par godina za europski iskorak se čini kao znanstvena fantastika. Iako klubom trenutno upravljaju ljudi kojima se ne može ništa prigovoriti (za razliku od prošlih rastrošnih uprava), njihov uspjeh je jednostavno nemoguć. Tek kad grad odredi što će sa svojim vlasničkim udjelom je moguć nekakav pomak. Traženje strateškoga partnera, raspisivanje javnoga natječaja za eventualnu prodaju privatnom vlasniku ili građanima. Dinamo je najeklatantniji primjer gdje jedna osoba upravlja klubom godinama iako nije vlasnik tog kluba.

Jedino privatizacija klubova može donijeti klubovima svježi kapital u kraćem roku, jer više ni gradovi ni javna poduzeća ne žele niti mogu financirati sportove. Jedino privatizacija može donijeti u klubove racionalno poslovanje, izbacivanje svih onih koji su došli vezom u te klubove i konačno stručniju kadrovsku selekciju počevši od omladinskih selekcija do seniorskih. Privatni vlasnici sasvim sigurno ne bi dozvolili igranje igrača koji se moraju silom prodati ili dovođenje trenera po kumskoj ili rodbinskoj liniji. Isto tako kad bi se znao jedan vlasnik, ne bi bili mogući ratovi klanova unutar klubova koji dovode igrače bez ikakve logike i isplativosti (slučaj jedne godine u Hajduku kad su trojica funkcionera dovodili svoje igrače). Promjena vlasničke strukture u klubovima bi dovela i do eventualnih promjena u nacionalnim sportskim savezima. Najuspješniji primjeri sportskih kolektiva u Hrvatskoj trenutno su pokretani privatnim kapitalom (Rijeka, Split, Medveščak, Cedevita).

Postoje velika protivljenja privatizaciji sportskih klubova. Prvo je da se time gubi identitet klubova. Drugo je kako bi eventualni novi vlasnici mijenjali boje dresova ili sjedišta kluba. Treće je kako je naša ekonomija preslaba da bi netko kupio sportske klubove i kako bi većina klubova propala kad bi se privatizirali itd. Prvi argument ne stoji, sami identitet kluba se gubi time što se svake godine iznova sramote u europskim natjecanjima. Dobar dio ugleda su naši klubovi izgubili zadnje desetljeće sa svojim rezultatima. Veliki Hajduk, velika Cibona, pa i Dinamo su postali vreća za napucavanje. Mijenjanje dresova, sjedišta kluba i slično u prvom redu ne bi odgovaralo novim vlasnicima. Nitko ne bi platio desetke milijuna eura za klub i otišao u NBA stilu u drugi manji grad gdje nema publike dovoljno. Svaki vlasnik kluba bi držao do toga ne zbog prevelike ljubavi prema klubu već zbog profita. Njegov interes je i interes navijača. Jedini eventualni problem bi bile moguće manipulacije pri prodaji klubova.

Drugo rješenje je članski model. Članski model može funkcionirati kada bi se skupio veliki broj navijača koji bi kupio dionice kluba ili koji bi plaćao godišnje članarine klubu. Najbolji bi možda bio njemački model kombinacije članskoga modela i jakih strateških partnera, no pitanje je može li to u Hrvatskoj to funkcionirati. Obični navijači su razočarani dugogodišnjim vođenjem klubova, a muku muče i sa krpanjem vlastitih financija, dok privatnici imaju skepsu prema ulaganju u klubove gdje neće imati odlučujuću riječ upravo zbog iskustava u hrvatskom sportu. Velika prednost članskoga modela u odnosu na dosadašnji model upravljanja klubovima je što donosi demokratizaciju u upravljanju klubovima, veću odgovornost vodstva klubova prema članovima, ostanak vlasništva nad klubom u rukama svojih navijača itd. Zadnja i najnepovoljnija opcija je amaterizacija svih onih sportskih klubova za koje ne postoji interes kod privatnih vlasnika ili navijača. Izuzetno težak korak, no jedino on može osigurati prestanak trošenja javnoga novca na ono što zaista nije prioritet u društvu i prestanak davanja javnoga novca u ruke onih ljudi koji ga zloupotrebljavaju. No, u svakom slučaju hrvatskom sportu prijeti produžavanje agonije ako se u bližoj budućnosti vlasti ne odluče za radikalnije mjere.