Gost komentator

KOMENTAR BORISLAVA RISTIĆA

Povodom Dana Europe: Dobrodošli u 1984.

Svaki 9. svibnja – koji se po novome računanju vremena slavi kao Dan Europe, dok ga u Rusiji slave kao Dan pobjede – kod naroda u istočnoj Europi, pa tako i u Hrvatskoj, izaziva nelagodu i podijeljenja osjećanja. Da, toga dana je, po moskovskome računanju vremena, kapitulirala Hitlerova Njemačka i poražen je nacističko totalitarno zlo. No, istovremeno je jedan dio Europe pao pod vlast novih totalitarista, sljedbenika boljševičke revolucije. Dan pobjede nad fašizmom za mnoge je narode bio i Sudnji dan – točnije za sve narode nad kojima su svoju vlast počeli sprovoditi komunisti – dan kada su krenula masovna ubojstva i deportacije.

Ilustracija   FOTO:epiloguefirst.com
Piše: Republika.eu

Hrvati se sjećaju Križnoga puta, Srbi masovnih egzekucija po gradovima, podunavski Nijemci deportacija i sabirnih logora, Poljaci, Česi, Rumunji početka dugotrajne sovjetske okupacije. Otuda je jako teško ovim narodima slaviti toga dana. Ne, oni nisu fašisti. Oni samo u svome sjećanju ne mogu zaboraviti da je pobjeda nad jednim zlom značila pobjedu drugoga zla. To drugo zlo se često kiti imenom antifašizma. Ovi narodi znaju za laž te antiteze. Znaju da za obmanu makijavelističke teze po kojoj bi neprijatelj moga neprijatelja morao biti moj prijatelj. Njima je 9. svibnja i pobjeda antifašista predstavljao više kontinuitet i nastavak fašističke agonije, nego pobjedu i oslobođenje od totalitarnoga zla.

Jer, što bi bio antifašizam? Prazna forma koja treba prikriti prijeporni sadržaj? Pretpostavlja se da bi antifašist bio netko tko se protivi fašizmu. No, pobuna protiv postojećeg sadržaja je uvijek okrznuta samim tim sadržajem i mora ga na neki način usvojiti. Antifašist je, stoga, kako bi dijalektički rekao Hegel, samo Aufhebung fašiste, njegova negacija putem uzdignuća na viši stupanj, njegova savršenija forma. Pravi antipod fašistu, antifašista par excellence, bi pak bio, gledano sada logički a ne dijalektički, netko tko ničim nije okrznut fašizmom, netko tko prethodi i stariji je od fašizma. Kao što kaže Ortega y Gasset, "onaj tko je protiv Pedra, ako njegovom ponašanju damo pozitivan predznak, samo označava pripadnost svijetu u kojemu Pedro ne postoji". Međutim, naši antifašisti, kao što znamo, ne mogu bez fašizma, fašizam je, naprotiv, jedini sadržaj njihova antifašizma, takoreći njihov raison d'etre.

Sličnosti fašizma i komunizma su odavno primjećene; surova i zločinačka stvarnost oba ova režima detaljno je opisana i teorijski objašnjena. Njihove sličnosti su mnogo upadljivije od njihovih razlika, zbog čega ih je francuski povjesničar Pierre Chaunu nazvao "heterozigotnim blizancima". Oba ova totalitarna sustava ili pokreta predstavljaju, u biti, reakciju – pobunu protiv liberalizma. Zbog njihove dominacije dvadesetim stoljećem to stoljeće često nazivamo i stoljećem antiliberalizma, koje je otpočelo boljševičkom revolucijom 1917. godine. I boljševizam i fašizam su glasno isticali svoj antiliberalizam. Njihove revolucije predstavljale su produžetak Prvog svjetskog rata u namjeri da se uništi liberalizam i zapadna liberalna civilizacija. Bio je to snažan pokušaj povratka nazad u primitivizam i divljaštvo iznikao kao antiteza liberalnome devetnaestom stoljeću.

Stoga, ako želimo antifašizmu, kao i antikomunizmu, dati pravi pozitivni sadržaj, moramo se okrenuti liberalizmu i civilizaciji devetnaestoga stoljeća. Liberalni antifašizam je unekoliko paradoksalan, bar na tom temporalnom nivou, a tako je jedino i moguće ako ne želimo da bude puka prazna negacija fašizma. Libralni antifašizam bi imao nešto od Konfučijeve sudbine, koji se rodio kao starac, mnogo stariji od svoga oca. Samo tako je, naime, moguće zadržati mudrost i autonomiju. Pa, tko bi onda u dvadesetome stoljeću, u tom stoljeću koje je slavilo mladost i od te mladosti na kraju poludjelo, mogao pretendirati na tu mudrost i neokrznutost sudbinom naših poludjelih mladih očeva?

Kao jedini pretendent preostao bi nam demokratski Zapad, SAD i Zapadna Europa, točnije, onaj dio europske kulture koji pobjedu nad fašizmom, rekli bismo, slavi samouvjereno i bez rđave savjesti. Međutim, ako toj Europi postavimo kao mjerilo mudrosti Europu devetnaestoga stoljeća, vidjet ćemo da ona tu mudrost nema, da je i ona obuzeta ludilom podmlađivanja. Kao što znamo, i demokratski Zapad je, gotovo istovremeno, pa i iz istih razloga, imao svoju pobunu protiv liberalnoga devetnaestoga stoljeća. Zapadna civilizacija je krenula ka socijalizmu, umnogome se diveći i oponašajući totalitarne pokušaje uspostavljanja jedne nove civilizacije, jedne civilizacije koja bi se odrekla kontinuiteta sa prethodnim svijetom, jednu anti-civilizaciju. Churchill se divi Mussolinijevoj nesalomljivoj volji, Roosevelt oponaša fašističke privredne modele pokretanjem velikog državnog poduhvata poznatoga kao New Deal. Europa i SAD s prezirom odbacuju naslijeđe liberalnoga devetnaestog stoljeća i klize u socijalizam.

Možda je najbolju i najprecizniju sliku svijeta totalitarnoga dvadesetoga stoljeća dao George Orwell svojim antiutopijskim romanima Životinjska farma i 1984., poglavito u ovom drugom. U njegovoj 1984., kao što znamo, svijet je podijeljen na tri totalitarne super-države, Oceaniju, Euroaziju i Istaziju. Taj roman se često čitao kao visprena kritika komunizma. Međutim, stvar je takva da u njegovoj viziji nema Slobodnog svijeta; čitav svijet je totalitaran i sve tri super-države imaju manje-više sličnu ideologiju. U Oceaniji se državna ideologija naziva Ingsoc (tj. Engleski socijalizam). Kao što znamo iz njegovih bilježaka, on je za predložak svoga romana uzeo britansku ratnu propagandu, u koju je imao uvid iz prve ruke, radeći kao novinar na BBC-ju.

Možemo reći da je njegova mračna vizija bila u velikoj mjeri opravdana, iako hvaljena iz pogrešnih razloga. Bila je to, prije svega, kritika demokratskoga Zapada, koji se također odricao liberalnoga naslijeđa, po ugledu na svoje totalitarne parnjake. Stoga je završetak Drugog svjetskog rata u romanu prikazan kao osvajanje dijela Afrike od strane Oceanije. Tko, onda, ima pravo slaviti pobjedu u Drugom svjetskom ratu i u ime čega? Tada je samo izvršena nova geopolitička podjela, ali bi teško bilo reći da je antifašizam doista i pobijedio – da su pobijedili principi liberalne civilizacije, koje su se odrekli ne samo bučni totalitarni blizanci koji su otvoreno propagirali svoju mržnju prema toj civilizaciji, nego i njeni hinjeni baštinici.

Da bi pobijedio svijet u kome fašizam ne postoji, u kojem on nije moguć, potrebno je iskoračiti nazad iz totalitarnoga dvadesetog stoljeća i njegovih dijalektičkih antiteza ka liberalnoj civilizaciji devetnaestog stoljeća. Tu liberalnu civilizaciju danas nije moguće braniti; nju je prethodno potrebno obnoviti. Tada će biti i razloga za slavlje i razloga za ponos zbog te pobjede.