Gost komentator

KOMENTAR BORISLAVA RISTIĆA

Masakr u Odesi: medijsko prikrivanje prave prirode i razmjera zločina

Novi šokantni podaci o stravičnim razmjerama zločina koji se dogodio u Odesi, koji drastično mijenjaju serviranu nam sliku od strane mainstream medija o prirodi i razmjerama tog zločina, preplavljuju društvene mreže. Naime, prema svjedočenjima preživjelih iz pakla Doma sindikata, izjavama koje dolaze iz policijskih izvora, kao i prema sve više dokumenata koji se pojavljuju u vidu fotografija i video-snimaka, sve je izglednije da se radilo o dobro isplaniranoj egzekuciji nad antimajdanskim aktivistima, iza koje egzekucije, čini se, stoji radikalna nacistička orgnizacija Desni sektor, ali i određene strukture u Ministarstvu unutarnjih poslova. Prema tim podacima, broj ubijenih u Odesi je puno veći od onog koji se pojavljuje u medijima a način na koji su ubijeni prevazilazi granice opisivoga.

Masakr u Odesi   FOTO:Twitter @Syricide
Piše: Borislav Ristić

Prema službenim podacima vlasti iz Kijeva, u Odesi je u prošli petak ubijeno 46 a ranjeno oko 200 antimajdanskih prosvjednika, od kojih je njih 10 u teškom stanju. Međutim, prema tvrdnjama Olega Careva, u Odesi je 2. svibnja ubijeno preko sto ljudi, a među ubijenima je bilo i djece. Mnogi od njih su prvo mučeni, žene su silovane, a potom su njihova tijela polijevana benzinom i spaljena kako bi se prikrili tragovi nasilne smrti. Poslanik Regionalnog savjeta Odese, Vadim Savenko, tvrdi da je, prema podacima kojima raspolaže, u Domu sindikata ubijeno najmanje 116 osoba, a da se obdukcija ne vrši, kako se ne bi otkrilo na koji način su ti ljudi ubijeni. 

"Ljude su palili zapaljivim materijalima kako se ne bi mogli identificirati leševi. Ta informacija je stopostotno potvrđena", tvrdi Savenko. 

Već i letimična analiza dostupnih fotografija i snimaka daje jake indikacije da tamo ljudi nisu stradali od požara, jer je vatra zahvatila samo ulazna vrata, već da su ubijani na zvjerski način, sjekirama, noževima, strujnim udarima... Oni koji su umrli uslijed gušenja, čak i prema tvrdnjama ukrajinskih zvaničnika, nisu se ugušili od dima, nego od nekog drugog plina. Tijela žrtava samo djelomično spaljena, što ukazuje da nisu izgorjela u požaru, na podu ima krvi, donji dijelovi odjeće su skinuti sa žena, što ukazuje da su bile silovane, mnogi od nesretnika imaju rupe od metka u glavi... Svjedoci tog užasa, koji su vidjeli prva ubojstva, kažu da su žene odmah odvajali na one koje će prvo silovati i na one koje će odmah ubiti, te da su se najgori užasi događali u podrumu zgrade, gdje se sakrila većina nesrećnika, dok su leševi ljudi na gornjim katovima, koje smo imali prilike vidjeti, oni koji su uspjeli umaći iz podruma, ali ne i od ruke krvnika iz Desnog sektora. 

Šutnja i potiskivanje – zašto?

Sve to, međutim, ignoriraju mediji na Zapadu. Masovni zločin koji se tog "crnog petka" dogodio u Odesi prekriven je velom medijske šutnje. Unatoč tome što smo, zahvaljujući prije svega Internetu kao alternativnom mediju, mogli dobiti informaciju o tome što se tamo dogodilo i što su potresni snimci dostupni svima koji to žele vidjeti, kao da je u redakcijama mainstream medija odlučeno da po tome ne treba previše kopati. Tako smo, u biti, dobili vrlo konfuzne, šture i sterilne izvještaje u kojima se nije moglo jasno razabrati što se točno desilo, niti tko je točno kriv za masakr u Domu sindikata u Odesi. Prema tim napisima je, po svemu sudeći, glavni osumnjičenik vatra koja je nesretnim slučajem odnekud "izbila" uslijed međusobnog okršaja promajdanskih unitarista i antimajdanskih federalista. Na ovoj bezbojnoj i lažnoj slici se ostalo. Tako smo dobili "žrtvu bez počinitelja", kako piše jedan njemački list.

Slično tome, ako je suditi po izvješćima hrvatskih medija, 2. svibnja u Odesi se tek dogodila velika nesreća u kojoj je nastradalo oko 40 ljudi kada se zapalila zgrada Doma sindikata. Provladin "Jutarnji list", koji inače obiluje nadnaslovima "čudovišno", "monstruozno", "šokantno" i slično, ovoj vijesti nije posvetio nijedan zaseban tekst ili analizu, tek je u okviru drugih, vjerojatno "šokantnijih" i "monstruoznijih" vijesti, uzgred spomenut i masakr u Domu sindikata u Odesi. Liberalni i antivladin "Index" je, također, u okviru svojih izvješća o "antiterorističkim aktivnostima ukrajinskih vlasti", između ostalih donio i izvješće o "sukobima" u Odesi. Jedino je "Večernji list" narednog dana, u subotu, imao profesionalan izvještaj iz koga je čitatelj mogao koliko-toliko razabrati razmjere užasa koji je tamo dogodio.

Izgleda da je novinarska struka u subotu kolektivno slavila Svjetski dan slobode medija, pa im je slobodoljubivi nerv bio malo popustio. No, nije bilo razloga da se takva opuštenost i, zapravo, indolentan odnos prema stravičnom događaju u Odesi nastavi i narednih dana, kada su dodatne informacije počele isplivavati na površinu. Tim događajem se, naime, niti jedan medij više ne bavi. Kao da svi žele što prije zaboraviti stravičan zločin u Odesi. Zašto?

Planirani zločin

No, kako su stizale sve šokantnije informacije o užasnom zločinu koji se dogodio tog popodneva u Odesi, ta prvobitna sterilna medijska slika koju su nam servirali mediji raspada se kao kula od karata. Dapače, ta prividna sterilnost i hinjena neutralnost i opreznost informacija koje smo dobili dobivaju prizvuk tendencioznosti i namjernog prikrivanja istine, pa i suučesništva u zločinu.

Čini se da je čitava stvar od početka bila unaprijed i pomno organizirana i da za to najveću odgovornost snose vlasti u Kijevu. Za razliku od istoka Ukrajine, gdje su građani odlučili da se vojnim sredstvima suprotstave središnjim vlastima, u Odesi je, nekada tipično mediteranskom multietničkom gradu, a danas nastanjen uglavnom rusofonim Ukrajincima i Rusima, koji čine trećinu stanovništva, taj otpor svih ovih mjeseci bio miroljubiv, uz tek povremene incidente niskog intenziteta. Oni koji su bili protiv majdanovske vlasti imali su svoj kamp na Kulikovom polju, gdje su skupljali potpise za referendum o federalizaciji Ukrajine. Na jugu je podrška separatizmu bila jako niska, naročito nakon referenduma na Krimu, ali je bilo dosta zagovornika decentralizacije zemlje i nekog oblika autonomije regija.

Tako je bilo bar sve do petka, 2. svibnja. Tog dana je organizirana nogometna utakmica – nogometno prvenstvo se, unatoč stanju u zemlji, po odluci kijevskih vlasti i dalje održava – između kluba iz Harkova i kluba iz Odese, na koju je došlo i nekih 1500 navijača iz Harkova. Međutim, nisu samo navijači došli toga dana u Odesu. Po svom zadatku su, prema izvještajima, u grad došli i pripadnici Desnog sektora, dva bataljuna tzv. Jedinica za specijalne namjene, Vostok (Istok) i Storm, stacioniranih u Dnjepropetrovsku, koje sponzorira ukrajinski multimilijarder Ihor Kolomojski. Iz Kijeva je pak došla tzv. 14. jedinica za samoobranu Euromajdana, koja je tri dana ranije, u utorak, privukla pažnju medija zbog organiziranja marša pod bakljama u Kijevu, kada su obilježavali godišnjicu osnivanja SS divizije "Galicija", kojom prilikom je došlo i do nasilja. Bez spominjanja njihovog prisustva u Odesi, naša slika ne bi bila potpuna.

Nakon utakmice su navijači oba kluba odlučili proći gradom u koloni kako bi dali podršku jedinstvenoj Ukrajini. Tu vijest su objavili na društvenim mrežama, zajedno sa rutom kojom će kolona proći. Prema nekim svjedocima, među antimajdanovcima je u vezi tog događaja došlo do raskola, gdje se manja grupa odvojila od grupe na Kulikovom polju i odlučila otići u centar grada, nekih kilometar i pol dalje, kako bi se obračunali s promajdanovcima. Prema drugim izvorima, a što potvrđuje i kasnija pomnija rekonstrukcija događaja, ta grupa "antimajdanovaca" je bila veoma čudna, premda su imali proruska obilježja (crvena traka na rukavu ili reveru), a uz to je imala i asistenciju policije, koja je inače lojalna vlastima u Kijevu.

Do prvog obračuna je došlo u centru grada. Na navijače ta manja grupa baca kamenje, Molotovljeve koktele, a na snimcima možemo vidjeti i da na njih pucaju iz automatskih pušaka. Navijači se ne povlače, nego uzvraćaju. Policija pri nasrtaju navijača pravi kordon i spriječava njihov direktan dodir sa napadačima. U tim kordonima zajedno s policijom, čak stoje i "antimajdanovci" sa štitovima. Čak možemo vidjeti i kako im policijski časnik daje instrukcije. Poslije izvjesnog vremena od početka obračuna, u pomoć navijačima dolaze pripadnici Desnog sektora, kada se "antimajdanovci" povlače, uz zaštitu policje. Tako je završena prva faza obračuna, pri kojima je poginulo četvoro ljudi. 

Predvođena ljudima iz Desnog sektora, razjarena promajdanska grupa, odlazi na Kulikovo polje, kako bi se osvetili za napad u centru grada. Tamo ih odmah napadaju, pale im šatore, a antimajdanski prosvjednici se povlače ka Domu sindikata, na ulazu u koji prave improvizirane barikade. Međutim, promajdanci su premoćni, ima ih preko 2500, i oni se povlače u zgradu Doma sindikata. Pri svemu tome, policija se sada ponaša sasvim suprotno od onoga kako su se ponašali u centru grada, gdje su davali aktivnu podršku agresivnim "antimajdanovcima", koji su pucali na nogometne navijače. Sada, kada ljudi iz Desnog sektora pucaju i bacaju Molotovljeve koktele na antimajdanovce koji su se našli u bezizlaznom položaju, policija se ponaša indolentno i samo promatra što se događa. Ne reagiraju dok pored njih prolaze ljudi sa sjekirama, dok prave Molotovljeve koktele, čak ni kada čovjek pored njih puca na ljude u zgradi. Čudan neki afinitet policije prema ubojicama i paliteljima…

Od antiruskog sentimenta do gubljenja moralnog kompasa

Jedini zaključak koji se meni nameće jest da je Desni sektor, u koordinaciji sa policijom, organizirao kako napad na navijače u centru grada, tako i napad na antimajdance na Kulikovom polju. Nogometna utakmica i prolazak kolone navijača kroz grad u znak potpore jedinstvenoj Ukrajini su iskorišteni kako bi se izvršio napad na njih, prolila krv, a potom prešlo i na glavnu metu – napad na Kulikovo polje i antimajdanske prosvjednike koji su tamo kampirali. Time bi ovo dobro organizirano nasilje dobilo privid spontanog izljeva bijesa, a među građane Odese bi se unijela zla krv. Odesa je bila kriva zato što u njoj nije bilo ekstremizma, a to nikako nije odgovaralo centralnim vlastima u Kijevu i Desnom sektoru kao udarnoj i jedinoj grupi oko pučista koja ima jasan cilj, zna što želi i diktira tempo i smjer događaja svojim akcijama "na terenu". Njima nikako nije odgovarala situacija u Odesi, odnosno ljudi raspoloženi za federalizaciju Ukrajine koji su pritom miroljubivi i ne pribjegavaju nasilju. Stoga je trebalo stvoriti novu stvarnost.

U tome su u velikoj mjeri i uspjeli. Sada i doskoro mirni zagovornici federalizacije Ukrajine u Odesi, prema zadnjim informacijama sa terena, sve više razmišljaju o nužnosti oružanog otpora nasilju centralnih vlasti kako bi zaštitili gole živote, poput ljudi u donjeckoj i luganskoj oblasti. Smirivanju strasti nikako ne doprinosi odluka Ministra unutarnjih poslova Avakova da se raspusti policija u Odesi zbog neprofesionalnog ponašanja policije tijekom sukoba 2. svibnja, te da se te policijske jedinice zamjene pripadnicima tzv. Nacionalne garde – točnije, istim onim ljudima iz Desnog sektora koji su i počinili masakr u Domu sindikata! 

Naravno, radikalizaciji čitave stvari najviše doprinosi neupitna podrška koju kijevska pučistička vlada uživa od strane zapadnih vlada, odnosno, SAD i EU. Medijsko prešućivanje prave prirode i razmjera zločina u Odesi od strane zapadnih mainstream medija samo prati politiku svojih vlada, a ta politika je usmjerena na konfrontaciju s Rusijom preko leđa građana Ukrajine. Takvo po svemu neprofesionalno izvještavanje medija o događanjima u Ukrajini svoje uporište ima u prevladavajućim antiruskim sentimentima zapadne publike. Prevladavajuća ravnodušnost i nezainteresiranost umnogome antiruski kondicionirane zapadne javnosti za stradanja Rusa u Odesi i Ukrajini jako podsjeća na istu takvu ravnodušnost, pa i prešutno odobravanje, antisemitske Europe prema izvještajima o stradanjima europskih Židova pod nacistima. 

U Odesi se 1941. dogodio pogrom 30000 Židova od strane rumunjskih nacista, poznat pod imenom "Masakr u Odesi". Odesa je 2. svibnja ponovo proživljavala traumu Drugog svjetskog rata. Samo je na savjesti zapadne, a prije svega europske javnosti, moć pritiska na svoje političare kako bi spriječili da ta trauma ne preraste u svakodnevni košmar. Ili je snaga političke gravitacije već učinila da potpuno izgubimo moralni kompas?