Razno

NA DANAŠNJI DAN

Hrvatski jezik 23. listopada 1847. godine proglašen službenim jezikom

Ivan Kukuljević Sakcinski na posljednjem je staleškom zasjedanju Hrvatskog sabora upozorio narodne zastupnike na potrebu uvođenja hrvatskog kao službenog jezika u javne službe.

Današnji Hrvatski sabor   FOTO:Patrik Macek/PIXSELL
Piše: Republika.eu / Hrt.hr

Od Ljudevita Gaja i njegove Kratke osnove horvatsko - slavonskog pravopisanja iz 1831. godine pa sve do 1847. godine, vodila se žestoka borba za hrvatski jezik i sva hrvatska državna prava.

Sabor je Kukuljevićev prijedlog razmotrio i u konačnici progalsio hrvatski jezik službenim u javnoj upotrebi. Tako je ova pobjeda hrvatskoga jezika bila plod diplomatske i političke borbe zastupnika u Hrvatskome i zajedničkome hrvatsko-ugarskom saboru tijekom pola stoljeća, a još više stvaran uspjeh preporodnih nastojanja da se prihvati i primijeni jedinstveni pravopis i prihvati jedinstveni ilirski, odnosno štokavski jeziku u narodnome životu te da se na taj način prevlada regionalna i dijalektalna podvojenost i rascjepkanost hrvatskoga narodnog prostora.

Hrvatski jezik tako je postao uspješno diplomatsko sredstvo te se u kasnijem razvoju političkih događaja o položaju i vrijednosti hrvatskoga jezika nije više uopće trebalo raspravljati.

Donosimo i dio Kukuljevićevog govora na zasjedanju Hrvatskog sabora, 2. svibnja 1843. godine kada je prvi put neki zastupnik u Hrvatskom saboru govorio na hrvatskom jeziku.

"Mi naš jezik čuvamo još uvek samo za družinu i za naše kmetove. U občinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremenah, kad su na celom svetu jedini jezik latinski za izobraženi i izdelani daržali, taj jezik; u družtveni život i familiu našu uvuko se je s vremenom jezik nemački i promenio našu prirodjenu narav i način mišljenja otacah naših; u Primorju pako učinio je isto jezik talianski. Šta smo mi stigli po tom, nego to: da smo se odtudjili sami sebi, da smo se odcepili od susedne jednorodne bratje naše, i da mnogi od naroda našega niti neznaju od kojega su naroda i koji puci po rodu, po karvi, i po jeziku k nama spadaju!

Mi gledamo svaki dan, kako domovina naša sve dublje i dublje propada, kao imanje one detce, koja pod više tutorah stoje, svaki od ovih tutorah stavi si nešta u žep, svaki si nešta prisvoji, najposle neće ostati detci ništa.
Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski –  to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. "