Gost komentator

KOMENTAR BORISLAVA RISTIĆA

Socijalizam iz klupe

Kakva Udba, kakvi perkovići, kakva ideologija - sve je to sasvim sporedno i nepotrebno za svijetlu budućnost socijalističkog sustava u Hrvatskoj, tek puka dnevno-politička igrarija, dokono novinsko-analitičarsko nagvaždanje i kozerija! Problem socijalizma u Hrvatskoj nije u nekakvim "tajnim strukturama", u nekakvoj zavjeri neprijateljskih i otuđenih struktura, nego nam je on pred nosom, možda previše blizu da bismo ga vidjeli, previše mio da bismo ga za išta optužili.

Svečana sjednica Hrvatskog sabora   FOTO:Jurica Galoic/PIXSELL
Piše: Borislav Ristić / republika.eu

Socijalizam na optuženičkoj klupi

"Afera Perković", koja se, stjecajem okolnosti pratvorila u još jednu od desetine sličnih hrvatskih političko-policijsko-ideologijskih sapunica i praćenjem koje sam se, kao i većina hrvatskoga pučanstva, posljednjih mjeseci silno zabavljao, ponovo je izbila na površinu pitanje naslijeđenih struktura bivšeg komunističkog režima u Hrvatskoj, kao i pitanje je li te strukture, moguće, još uvijek vladaju Hrvatskom "iz sjene". Bilo je puno razboritih i pametnih analiza ozbiljnih ljudi, koji su tvrdili da je tome upravo tako. Socijalizmu u Hrvatskoj, kažu, nećemo nazrijeti kraj a Hrvatskoj neće krenuti nabolje, dok god se ove udbaške strukture ne raskrinkaju i ne razvlaste. Hitna lustracija i zabrana obavljanja javnih funkcija svih koji su na bilo koji način bili umiješani u rad Udbe, bilo kao njeni upravitelji, bilo kao suradnici, vidi se kao jedno od mogućih rješenja za Hrvatsku.

Tako govore ozbiljni analitičari naše zbilje, a čini se da je takvom rješenju "slučaja Perković" sklon i premijer Milanović, kada je onomad, satjeran u kut prigovorima da je "Lex Perković" progurao kako bi zaštitio glavnog čovjeka hrvatske Udbe, govorio o "istjerivanju King Konga", valjda po onoj logici: "ako ne mogu manje, možda mogu više". Hrvatska oporba se zadovoljila tim manje, pa je, zajedno sa nekima iz lijeve koalicione vlade, zatražila da se "Lex Perković" stavi van snage, a udbaš Perković izruči njemačkome sudu, upravo onako kako je tražila Viviene Reding i kako Hrvatsku obavezuje Europski uhidbeni nalog. U svemu tome je mnogima promaklo da je ovim manevrom hrvatska politička elita dobila visoko moralno pokriće za poklonjenje svojim gospodarima u Bruxellesu i Berlinu.

Tako smo došli u paradoksalnu situaciju da desničarska oporba zagovara bespogovorno odricanje od elemenata suverenosti i pokoravanje našeg nacionalnog zakonodavstva odlukama nadnacionalnih institucija ili, pak, institucijama druge države, dok ljevica, za koju se vjeruje da je po defaultu izdajnička i protuhrvatska, u ovoj prilici staje na stranu obrane hrvatske suverenosti i dostojanstva naših nacionalnih institucija. No, u Hrvatskoj je mnogo toga paradoksalnoga i nakrivo postavljenoga, pa ovakvi logički i ideologijsko-politički karamboli nikoga više ne trebaju čuditi. Uglavnom, na taj način se, maštovitom analitičarskom i političkom dijalektikom, negdje izgubilo početno pitanje, od koje je krenula cjelokupna priča i koja joj je davala moralno-politički kredibilitet najvišeg ranga, a to je: na koji način se Hrvatska može osloboditi svog socijalističkog naslijeđa, koje je još uvijek drži čvrsto prikovanom za prošlost i nikako joj ne dozvoljava da krene naprijed? Kako iz Hrvatske istjerati socijalističkog King Konga?

Socijalizam u školskoj klupi

Početni odgovor na ovo pitanje bih ovako formulirao: protiv problema naslijeđenih socijalističkih struktura u Hrvatskoj, možemo se boriti samo ozbiljnom i temeljitom demontažom same naslijeđene socijalističke strukture. Iako odgovor izgleda tautologijski, on to nije; prve strukture su mišljene kao "tajne", konspirativne grupe, koje iz sjene upravljaju Hrvatskom, i spadaju u popularne teorije zavjere. Naime, Hrvatskom oduvijek vlada netko drugi, neko strano tijelo svojom skrivenom rukom upravlja i blokira napredak Hrvatske – da li su to masoni, Srbi, komunisti, Udba (ako ste desničar), ili pak zle korporacije i bankari, Tuđmanovih 200 obitelji, Vatikan, zapadne tajne službe (ako ste ljevičar), nebitno – važno je da su sve to sjajni izgovori za vlastiti neuspjeh rješavanja problema i pokretanja nacionalnog bicikla iz civilizacijske jame u koju smo nekako upali. Takvim objašnjenjima ne treba odricati plemenitost motiva i ozbiljnu zabrinutost za sudbinu i budućnost Hrvatske, no, istovremeno, treba vidjeti da su rješenja koja se na takav način nude – odstranjivanje utjecaja tog pretpostavljenog "stranog tijela" na zdravom hrvatskom organizmu – površna, kratkovida, tek laka pjena za dnevno-političko obmanjivanje naroda, koji, doduše, voli takve jednostavne i lake odgovore.

Stvar je u tome da je obolio sam organizam, da je sama struktura hrvatskog društva socijalistički ustrojena, da hrvatsko društvo funkcionira kao u potpunosti socijalističko – odnosno, da King Konga gajimo u vlastitim njedrima, kao svoje najmilije čedo, kao vlastitu nadu, kao budućnost u koju se pouzdamo. Stoga je moj odgovor na slučaj Perković sljedeći: Kakva Udba, kakvi perkovići, kakva ideologija - sve je to sasvim sporedno i nepotrebno za svijetlu budućnost socijalističkog sustava u Hrvatskoj, tek puka dnevno-politička igrarija, dokono novinsko-analitičarsko nagvaždanje i kozerija! Problem socijalizma u Hrvatskoj nije u nekakvim "tajnim strukturama", u nekakvoj zavjeri neprijateljskih i otuđenih struktura, nego nam je on pred nosom, možda previše blizu da bismo ga vidjeli, previše mio da bismo ga za išta optužili.

Ako brinemo za budućnost Hrvatske, trebamo, prije svega pogledati samu tu budućnost, kako raste i u šta stasa, na koji način se obrazuje i za što se obrazuje. Stoga je prvo i glavno pitanje oslobađanja Hrvatske od teškog balasta socijalističke prošlosti, vidjeti kakav nam je obrazovni sustav, kakvo nam je školstvo, da li nam je, naime, sam obrazovni sustav socijalistički ustrojen? A tu je sasvim dovoljno tek baciti pogled, zraknuti, pa bjelodano vidjeti da, glede ustroja našeg obrazovnog sustava i kako se odgajaju i za šta se obazuju naša djeca - nema zime za socijalizam u Hrvatskoj! Ako, pak, pogledate najnoviju vijest koja nam stiže iz naših obrazovnih ustanova, možete sasvim opravdano zaključiti da je nova generacija budućih čuvara socijalizma u Hrvata, njenih državnih namještenika i abonenata državnoga proračuna, moralno upravo stasala.

Ne, ne mislim ovdje ni na famozni četvrti modul kurikuluma Zdravstvenog odgoja, koji lijeva koalicija pokušava nametnuti, unatoč prosvjedima i otporu većeg dijela građana Hrvatske. (To je također ogroman problem, jer se njime želi dezavuirati autoritet obitelji, koja, pored Katoličke ckve, predstavlja možda još zadnji otok odgoja i obrazovanja hrvatske mladeži mimo paske metastaziranog i svemoćnog hrvatskog socijalističkog državnog sustava.) Mislim ovdje na najavljene studentske prosvjede zbog poskupljenja subvencionirane hrane u menzama, od kojih, izgleda, neće biti ništa, ne zato što bi se studenti predomislili, nego zato što je Vlada brže-bolje izašla u susret njihovim zahtjevima i vratila stare cijene. Ne treba se, naime, nikako zamjerati i ići uz nos socijalističkoj budućnosti Hrvatske!

Socijalizam iz klupe!

A kako bi izgledao taj studentski prosvjed? Ako je vjerovati najavama grupe studenata, koja je osvanula na Facebooku pod nazivom "Dajte nam kolače" – što bi, naravno, trebalo asocirati na poznatu izmišljotinu antimonarhističke propagande iz vremena Francuske revolucije, koja je Mariji-Antoaneti pripisivala izjavu "ako nemaju kruha, neka jedu kolače" – studenti bi bojkotirali uzimanje hrane u menzama, tako što bi jeli samo kolače. Da ideja nije naročito duhovita, i da se mnogim ljudima učinila neukusnom šalom, svjedoče mnogi komentari na portalima koji su prenijeli ovu vijest. Ljudi su ozlojeđeni takvom djetinjastom dosjetkom naših studenata, budući da sami jedva krpaju kraj s krajem pod pritiscima Linićevog poreznog fašizma, te se pitaju u kom svijetu žive naši akademci i kakva je to neosjetljivost da jedu kolače a odbijaju kruh, koji je ionako subvencioniran i plaća se iz džepa građana, koji na kolače vjerojatno pomišljaju samo o Božiću i Uskrsu?

I sasvim su u pravu. No, pored tog pitanja – u kakvoj to virtualnoj stvarnosti žive akademci i otkud ta moralna neosjetljivost dostojna razmaženog derišta a ne odraslih akademskih građana ove zemlje – nižu se i mnoga druga, načelnija pitanja. Kakav, na primjer, mi to sustav obrazovanja imamo i kakvim moralnim vrijednostima poučavamo naše školarce i studente, kad oni bez blama zahtijevaju da im se ne skida subvencionirani dio obroka u menzama (taj dio bi, da je prošao novi Pravilnik, inače, bio 50% od tržišne cijene), izgleda potpuno nesvjesni da to netko drugi – svi mi – mora platiti, ako oni ne plaćaju. Da li, možda, misle da su te stvari besplatne? Ta, to bi bilo sasvim nezrelo razmišljanje, dostojno malog djeteta, koje vjeruje u Djeda Mraza! Poznato je da studiranje na fakultetu za mnoge predstavlja neku vrstu odlaganja odrastanja i produžavanja djetinjstva, što je već golem psihološki problem, no izgleda da predstavlja i problem individualnog intelektualnog razvoja i sazrijevanja, kržljanja moći refleksije. Naš visokoškolski sustav obrazuje, izgleda, djecu, a ne zrele ljude – obrazuje individue nesposobne za samostalan i kreativan život, vječite abonente državnih sinekura. Oni, pak, koji ne spadaju u ovu sliku, i koji sazru u prave aristokrate duha, koji se za svoj položaj izbore izvan državnih ustanova i mimo političkih postavljenja, i koji, unatoč svim teškoćama kasnije predstavljaju motor koji cjelokupno društvo gura napred (ako, pak, prije toga ne naprave pametniiji potez i ne napuste Lijepu Našu socijalističku republiku Hrvatsku i odu u neku bjelosvjetsku eksploatatorsku kapitalističku zemlju), to uspiju unatoč našem sustavu obrazovanja. Oni su iznimke, a ne pravilo.

Glede tog prosječnog proizvoda našeg obrazovnog sustava, dakle, tog dobrano infantiliziranog studenta i njegovih svjetonazora, nije li taj infantilni, psihologijski i moralno problematični način razmišljanja, u biti, način razmišljanja i svjetonazor kakvog državnog službenika, potpuno nesvjesnog da je on samo abonent državnog sustava, samo pripadnik nove klase, koja ovisi o proračunu, koji se puni cijeđenjem proizvodnog i kreativnog dijela nacije, dakle, jedan sasvim socijalistički moral? Ne stvara li naš obrazovni sustav, u stvari, pripadnike tog novog plemstva – državne službenike, birokraciju, novu klasu – koja do svog dijela "kolača" ne dolazi svojim radom, inventivnošću, sposobnošću da stvori vrijednost koju bi drugi članovi društva željeli, nego tek državnim postavljenjima, koji svoj status u društvu duguje samo ovim imenovanjima i dobivanjem licence da je član "izabranih"? Ne stvara li, drugim riječima, naš obrazovni sustav nove brahmane, kastu državnih svećenika, punokrvne socijaliste, kao ključne činioce održanja jednog feudalno-staleškog društva, točnije, našeg vrlog starog samoupravnog socijalizma?

Izgleda da je upravo tako. A ono što je naročito poražavajuće u svemu tome jest da sami studenti dobrovoljno prihvaćaju takvu dodjeljenu im statusnu društvenu ulogu i moral te socijalističke nove klase, smatrajući dodijeljene im privilegije svojim pravom. Poražavajuće je i to da danas u Hrvatskoj ne postoji snaga koja će im to reći. Političari će im se, kao što vidimo, brže-bolje dodvoravati. Intelektualci, pak, oni koji bi trebali prvi ukazati na probleme u društvu, i sami su proizvod istog tog socijalističkog obrazovnog sustava, te im, ako ne intelektualno poštenje, onda svakako interes ne dozvoljava da te stvari dovedu u pitanje.

Kako riješiti taj problem? Odgovor je – privatiziranjem sustava visokog školstva, a onda i cjelokupnog školstva. Ne možemo očekivati da će državni sustav školovanja proizvoditi išta drugo do državne službenike, nikako slobodne odrasle ljude. Socijalistički sustav školovanja, a svako državno školovanje jest školovanje za socijalizam, proizvodit će samo socijaliste, ništa drugo. Samo deetatizirano školstvo, samo sustav privatnog obrazovanja može stvoriti intelektualno zdrave i slobodne snage, koje će pokrenuti Hrvatsku naprijed. Stoga, oni koji su zabrinuti zbog opstanka i održavanja socijalističkog sustava u Hrvatskoj, trebaju pogledati prvo u njenu budućnost i poželjeti da ona ne bude socijalistička, kakve su nam prošlost i sadašnjost. Ako su političke snage desnice, kao nominalno oporbene socijalističkom sustavu i ideologiji, zainteresirane za to da se u Hrvatskoj jednom za svagda iskorijeni socijalizam – neka u Saboru podnesu prijedlog za privatiziranje našeg obrazovnog sustavu. Inače, neka do daljeg šute i o Perkoviću.