Košarka

IN MEMORIAM

Prije 20 godina nas je napustio Dražen Petrović

20 godina je prošlo od kad nas napustio Dražen Petrović. S autoceste kraj Ingolstadta Kapetan je zauvijek otišao u legendu.

Muzej Dražena Petrovića   FOTO:Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Piše: Media Servis

O brojkama, koševima, tricama, igranju u Šibeniku, Ciboni, Realu, Portlandu i New Jerseyu već su napisane i izgovorene tisuće riječi. Na Youtubu su snimke na kojima je Dražen, pregledane više milijuna puta.

"Najbolji igrač koji je hodao Europom svih vremena. On je jedini bio u stanju dobiti nekoga sam. Vidjelo se narednih godina koliko nam je falio".

Ako to kaže Dina Rađa, nema razloga sumnjati. Šibeniku je podario jedan naslov, s Cibonom se dva puta popeo na krov Europe rušeći pred sobom velikane poput Reala, Maccabija, Žalgirisa, Barcelone.

Avantura u Portlandu u kojem je uglavnom grijao klupu je za zaborav osim njegove rečenice: 'Ja sam najskuplji gledatelj u dvorani'! U New Jersey Netsima pokazao je svu svoju raskoš dokazavši da se europski igrači opasno približavaju kvaliteti onima iz NBA-a. Iz Barcelone 1992. sa OI je samostalnoj Hrvatskoj donio srebro zlatnog sjaja izgubivši od jedinog pravog Dream Teama, predvođenog velikim Michaleom Jordanom.

Sve to, mi koji smo imali sreću i gledali košarkaškog Mozarata uživo i radili priče o njemu, pamtimo. Najviše se u memoriju, nakon trice, dvice ili nekog ludog koša, nekako urezale podignuta šaka prema publici. I baš ta ruka u zraku od Šibenke do NBA bila je simbol jednog pokreta, jednog čarobnog razdoblja koji je prezentirao Dražen Petrović. Da, taj dečko s Baldekina bio je pokret, bio je vođa i igrač koji je svojem bogomdanom talentu dodao ogroman rad i upornost.

Prije točno 20 godina nazvao sam kolegu iz Sportskih novosti Nevena Bertićevića koji je bio rijetki novinar s pravom da okrene broj Dražena kad god je želio. Tog 7. lipnja Neven mi je rekao: "Ne pitaj me ništa, jedva stavljam slova na ekran". A danas? Ni danas nije lako.

"Kad prođe toliko vremena, onda ti nije jasno kako je to zapravo brzo prošlo. Njegova karijera, iako ga nema fizički tu 20 godina među nama, je još uvijek na vrhuncu", rekao je Bertičević dodavši da su ti razgovori uvijek bili fascinatni.

"On je imao jednu, ja bih nazvao, košarkašku nostalgiju prema Ciboni i hrvatskoj košarci. Javio bi se uvijek barem dva puta tjedno. Jednom je to uvijek bilo četvrtkom negdje iza ponoći jer je želio znati sve o nastupu Cibone u Europi. Drugi puta je to vrlo često znalo biti u nedjelju kada su ga zanimali najsitniji detalji - i onaj zadnji rezultat".

Znatiželja je išla do najsitnijih detalja.

"Jedne nedjelje kad me zvao da me pita rezultate hrvatske lige, izdiktirao sam mu rezultate, a on je u jednom trenutku rekao da fali Dalvin i Istra Građevno. Ja nisam ni znao da su igrali", prisjeća se Bertičević.

Bilo je trenutaka kad se i nismo slagali, napomenuo je Bertičević.

"On je u svakom trenutku znao manje-više svoj učinak. Jednom ili dva puta mi se dogodilo da me ispravio kad smo raspravljali o njegovim koševima i njegovom šutu. Uvijek je točno znao koliko je koševa zabio i koji mu je bio šut. Igra, vodi momčad i to pamti. To su stvari koje su gotovo nevjerojatne, ali su istinite".

I za kraj generalni zaključak i impresija Nevena Bertičevića o Draženu Petroviću.

"Nikad nije živio u nekoj prošlosti. Nikad nije govorio 'joj, kako smo mi to nekad igrali i kad sam ja nekad igrao'. On je uvijek gledao prvi sljedeći dan, prvu sljedeću utakmicu. Kao da mu se negdje žurilo".

I je.. Prebrzo je otišao i to na vrhuncu svoje karijere ostavivši iza sebe karijeru nad kojom su se poklonili Goran Ivanišević, Maradona, Michael Jordan i Davor Šuker. Velika čast ukazana mu je uvrštavanjem u košarkašku Kuću slavnih 2002. godine.